"Odakle to znate? Iz iskustva. Djeci koja odrastaju u obiteljima u kojima nema dovoljno vodstva odraslih nije dobro i ona se ne mogu pravilno razvijati. Čini se da za to postoje dva razloga. Jedan je što djeca, istina, vrlo dobro znaju sve svoje želje i željice, ali nisu svjesna svojih osnovnih potreba. Drugi je razlog što nam treba kvalificirano vodstvo kako bismo se mogli prilagoditi nekoj kulturi – nije važno kojoj – i u društvu i u obitelji. Drugim riječima: djeca su rođena itekako mudra, ali nedostaje im praktično životno iskustvo, sagledavanje situacije te sposobnost predviđanja. Kako bi stekla tu sposobnost, potrebni su im odrasli.

Svakako moramo shvatiti da su vodstvo i odgoj dvije posve različite stvari, iako se ta dva pojma neprestano brkaju i u svakodnevnom govoru čak upotrebljavaju kao sinonimi. Kako bi se podignulo i odgojilo dijete, odrasli moraju preuzeti vodstvo. Ako on ili ona to ne može, odnosno ne želi ili ako je vodstvo destruktivno, uspjeha neće biti – odrasli neće postići svoje ciljeve, a dijete se neće razvijati i izgraditi svoju osobnost. Točnije, naslov ovog poglavlja trebao bi glasiti: Kako bi se između odraslih i djece ostvarili plodonosni i čvrsti odnosi, odrasli moraju preuzeti vodstvo. Every team needs a captain, svaka obitelj treba vođu vučjeg čopora.

Već četrdeset godina radim kao obiteljski savjetnik i obiteljski terapeut. Svako doba nosi svoje teme i izazove; posljednjih dvadeset godina susretao sam sve više roditelja iz svih društvenih slojeva koji su se žalili zbog jutarnjeg ustajanja i spremanja, spavanja, jela i sličnog. Te stvari same po sebi nisu "problematične", ali činjenica da se roditelji i djeca moraju boriti s njima jasan je znak da nedostaje vodstvo. To ne znači da je roditeljsko vodstvo prije bilo bolje – u smislu da je služilo dobrobiti i zdravom razvoju djece. Ali ono je bilo jasnije i konzistentnije, pa je zbog toga bilo manje otvorenih sukoba. Danas toliko spominjana želja za takvom vrstom roditeljskog vodstva zvuči kao da su današnji roditelji zabunom pritisnuli krivi gumb i sad jednostavno moraju pritisnuti onaj pravi. Kao što sigurno znate, to, nažalost, nije baš tako jednostavno. No nisu se samo roditelji našli u poteškoćama.

Prije nekoliko godina na jednom sam se predavanju vrlo kritički osvrnuo na odgojnu metodu koja je tad bila u modi, a vodi se načelom nagrađivanja pokorne i poslušne djece. U stanci mi je voditeljica jednog malog vrtića gotovo postiđeno rekla kako je u dogovoru s odgojiteljicama uvela baš tu metodu na koju sam se upravo vrlo kritički osvrnuo. Razlog: »Na kraju dana djecu nismo mogli navesti na to da pospreme kutak za igru.« Moj je odgovor glasio: Ako odraslima u jednoj ustanovi za dnevnu skrb djece ne polazi za rukom u skupini štićenika od tri do šest godina uspostaviti ozračje i kulturu suradnje i sudjelovanja, onda ti odrasli hitno moraju preispitati svoju sposobnost da grade međuljudske odnose, kao i međusobne odnose i svoj koncept vođenja te sve to iz temelja promijeniti. Primitivnom metodom manipulacije djecom to sasvim sigurno nisu napravili. Kad je riječ o vodstvu unutar obitelji, u školama ili u poduzećima, odnos između vođe i onih koji su vođeni tradicionalno se definira kao odnos subjekta i objekta – s djetetom ili namještenikom kao objektom. U međuvremenu znamo da odnos subjekt-subjekt1 bolje funkcionira za sve njegove sudionike, da je konstruktivniji i plodonosniji te da u većoj mjeri pridonosi zajedništvu. Takav odnos uspješniji je zato što pruža zadovoljstvo, što je zdraviji i produktivniji. Shvatio sam da ta spoznaja otvara vrata novoj paradigmi za koju tad još nije bilo adekvatnog pojma. Načelno gledano, riječ je o ravnopravnom dostojanstvu, na koje ima pravo svaki čovjek; ono je odlučujuće za kvalitetu nekog odnosa. Ja sam se stoga odlučio za pojam »ravnopravnog dostojanstva« – i između muškarca i žene, ali i između odraslog i djeteta.

Idealno vodstvo odrasle osobe moglo bi se opisati ovako: ono je proaktivno, fleksibilno, temelji se na empatiji, dijalogu i savjesti.

Tekst: Jesper Juul

Foto: Profimedia