U jednom mirnom naselju omanjega grada i manja djeca su se mogla zajedno bezbrižno družiti i igrati na ulicama toga naselja. Roditelji nisu morali biti s njima dok se igraju. Naselje je bilo zatvorenog tipa. Automobile kroz to naselje su vozili samo stanovnici toga naselja i njihovi posjetioci. Svi su se skoro istovremeno doselili iz velikoga grada u to novosagrađeno naselje. Željeli su pobjeći iz gradske buke. Htjeli su da im se djeca slobodno igraju. Slično kao na selu. Bilo je još i drugih pogodnosti u takvom načinu života koji su izabrali. To je tim stanovnicima bila zajednička crta koja ih je povezivala. Kada je neka obitelj doseljavala, susjedna obitelj ih je dočekivala slatkišima za djecu, a odrasle s nečim za odrasle. Kroz vrlo kratko vrijeme roditelji su se međusobno upoznali kroz svoju djecu. Svaki roditelj, kada izađe vidjeti gdje su djeca i što rade, gleda svu djecu i ako im što treba pomogne im, a pomaže tako i roditeljima. Naročito majkama koje imaju malu djecu i ne mogu izlaziti često iz kuće. Prešutno su bili jedni drugima pomagači. I djeca su se lijepo slagala. Djeca su slavila zajedno i rođendane. U jednoj kući živjele su tri sestre. Njihova mama bila je odgojiteljica i rado se igrala na ulici s djecom. Osmišljavala im je igre, poticala i organizirala ih, a nerijetko i igrala se s njima. Njihov tata kupio im je sklopivi stol za stolni tenis, kojega su iznosili na ulicu i igrali nasred ceste. I mrežu za veliki tenis su postavljali na cestu ispred njihove kuće. Tu nije bilo nikakvog prometa automobilima. Igrali su se i takmičarskih igara, naročito ljeti, kada se moglo igrati s vodom. Zimi su jeli tople kokice ili krafne koje bi ispekla nečija mama, razgovarajući na ulici. Sva su se djeca lijepo slagala. Bili su pravi prijatelji. Do škole su išli zajedno pješice, oko jedan kilometar. Uvijek su se oprezno ponašali prelazeći cestu da bi došli na drugu stranu ulice. Pazili su jedni na druge. Stariji na mlađe. Život im je bio skoro idiličan. Tri sestre su imale uvijek društvo, jer kada bi se izašle igrati na ulicu, bila je već grupa od troje djece od njih samih. Oko njih su se skupljali ostali. Kada je tko mogao.

poucna-prica-iz-zivota-kada-u-odrastanje-pocnu-ulaziti-marke
, Image: 182851402, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Caia Image
Došlo je vrijeme kada su se počeli razdvajati. Djevojčice su se počele igrati odvojeno od dječaka. To je bio prirodan slijed u odrastanju. Djevojčice su provodile puno više vremena pričajući, a dječaci igrajući košarku ili nogomet.Nakon što se obitelj vratila sa skijanja, tri djevojčice su pohitale na ulicu, jer su se zaželjele staroga društva. Htjele su vidjeti što je tko radio preko zimskih praznika i kako su se proveli. Brzo su se vratile kući. Kada ih je ugledala kako ulaze u kuću, njihova majka se iznenadila. Pogotovo kada je vidjela njihova nevesela lica.- Mama, zašto nam ne kupite nove skije? – upitala je najmlađa.- Nema potrebe. Još su vam ove dobre. – odgovorila je mama.- Ali, marka ovih skija nije dobra – dodala je najstarija.- Kada postanete vrhunske skijašice, dobit ćete i vrhunske skije. Za rekreaciju su i ove predobre. Vjeruj mi. – odolijevala je mama ovim napadima na skije. - Ja ne želim više ići na skijanje – dodala je srednja djevojčica.Sve tri su zašutjele, okrenule se i uputile prema svojoj sobi. Ovakvo ponašanje mama je prvi puta vidjela kod njih. Razmišljala je što se to dogodilo.- Vratite se, moramo malo porazgovarati – pozove ih mama.Vratile su se nevoljko, sjele za stol i šuteći čekale.

poucna-prica-iz-zivota-kada-u-odrastanje-pocnu-ulaziti-marke
, Image: 4919987, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Free
- Nešto vas, djeco, muči. Ispričajte svojoj mami gdje je problem – rekla je blago mama.- Muče nas skije. Prijateljica Dana je rekla da su to jako loše skije, da ona na njih ne bi nikada stala. Ona ima prave skije, a ne ovakve kao što su naše! – počela je najstarija s otvaranjem duše.- Mislim da Dana ne ide na skijanje. Ona niti nema skije. – dodala je mama. - Ide. Rekla je da je bila na skijanju. – nastavila je najmlađa.- Mi više ne idemo na skijanje. Sramotimo se s ovim skijama. – bila je uporna srednja djevojčica.- Dogovorimo se ovako: vratite se Dani i tražite da vam pokaže skije, da vidite koko se zovu, koje su marke, pa ćemo vam kupiti iste, da se ne sramotite. – rekla je mama.Otrčale su sve tri gurajući se kroz vrata koja će prije. Brzo su otišle, a mami se činilo da su još brže došle.- Jeste li ih vidjele? – upita mama. - Nismo. Kaže da nisu kod kuće. Zaboravila je marku. Kada se sjeti, reći će nam. – reče najmlađa.- A gdje su joj skije? – upita mama.- Kod bake u Zagorju. – doda najstarija djevojčica.- A gdje se Dana skijala ove zime? – upita mama.- U Zagorju kod bake! Kaže da je tamo prekrasno za skijanje. – odgovore u glas. - Eh, djeco draga, Dana nije bila na skijanju. U Zagorju se može samo sanjkati. Ona niti nema skije. Iz nje je govorila dječja ljubomora. Pitajte koje marke su joj saonice, pa ćemo vam kupiti iste. – nasmijala se mama od srca, ne djeci, nego zato što je problem riješen.- Kako nas je izradila! – ojađeno će najmlađa sestra.- Znaš, ipak mislim da Danu trebamo pozvati da iduće zime ide s nama. Skije ćemo za nju iznajmiti na skijalištu. To se može. – dodala je srednja sestra, koja je htjela odustati od skijanja, jer nema prave skije.- Dogovoreno - rekla je mama. Nikada više nisu bile zainteresirane za nikakve marke. Čak ni poštanske! Sve što su im roditelji kupovali, bilo je dobro. Najbolje što mogu imati! Bile su uvijek zadovoljne.

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica, autorica knjige “Od priče do igre”

Foto: Profimedia