Terapeuti upozoravaju: Evo koje navike roditelja mogu razmaziti djecu

Roditelji ponekad popuštaju pred dječjim zahtjevima jer izbjegavaju suočavanje s teškoćama.

Shutterstock

Roditelji vjerojatno ne namjeravaju odgajati razmaženu djecu, ali brinu o njima od vremena dok su bespomoćna dojenčad, što im može prijeći u naviku čak i kada djeca odrastu. Ipak, kako odrastaju, trebamo ih potaknuti da budu samostalna i ne očekuju od nas da udovoljimo svakoj njihovoj potrebi.

Neki se protive ideji da se djecu etiketira kao "razmaženu".

"Djeca se ponašaju onako kako su naučena. Ne volim nijedno dijete etiketirati negativnim izrazom", rekao je terapeut Jeff Yoo za Huffpost.

Ipak, nije dobro da djeca uvijek dobiju ono što žele.

"Razmaženo ponašanje obično ukazuje na privilegije, bez osjećaja da su zaslužene ili se uzimaju zdravo za gotovo. Također, kada govorimo o razmaženoj djeci, često ih smatramo nedostatnima u empatiji", objasnio je psihoterapeut Matt Lundquist.

Kako bismo potaknuli pozitivno ponašanje umjesto razmaženog, stručnjaci su istaknuli koje navike roditelji trebaju izbjegavati.

1. Opravdanja ili isprike u ime djece

Ima smisla da roditelji spomenu kako je nemirna beba ili dijete koje je tek prohodalo premoreno jer je propustilo spavati, ali kako djeca odrastaju, trebaju biti odgovorna za svoje ponašanje, čak i ako imaju loš dan. Lundquist je preporučio da se roditelji ne opravdavaju za neljubaznost djece niti se ispričavaju u njihovo ime.

Prisiljavanje djeteta na ispriku rijetko dovodi do iskrene isprike, ali brzi, privatni razgovor u kojem pitamo djecu smatraju li ono što su učinila prihvatljivim i kako se to moglo osjećati kod druge osobe, često može potaknuti iskrenu ispriku.

Shutterstock  Stručnjak otkriva jeste li previše popustljivi roditelji

2. Neuspjeh u provođenju granica ili ograničenja

Roditelji ponekad popuštaju pred dječjim zahtjevima jer izbjegavaju suočavanje s teškoćama. Premda to može privremeno smiriti situaciju, dugoročno može uzrokovati ozbiljne probleme za dijete, poput loše kontrole impulsa, objašnjava Yoo.

Dosljednost je ključna jer djeca testiraju granice. Važno je ostati čvrst u postavljenim pravilima, čak i kad je to teško. Možemo potvrditi njihove osjećaje, ali istovremeno potaknuti djecu da poštuju granice.

3. Zaštita djece od posljedica njihova ponašanja

Ako se dijete, na primjer, loše ponaša u školi i dobije pritvor ili neku drugu kaznu, važno je ne uskočiti kako biste dijete poštedjeli posljedica, osim ako je vaše dijete diskriminirano. To može signalizirati djetetu da je posebno i da ne treba slijediti ista pravila kao druga djeca te potkopati autoritet učitelja ili drugih odraslih koji brinu o vašem djetetu.

4. Toleriranje ili ignoriranje lošeg ponašanja jer "djeca su djeca"

"Djeca koja nemaju dovoljno granica mogu misliti da nije važno biti ljubazan ili, što je još gore, da su posebna i ne moraju ulagati trud u ljubaznost i brigu", ističe Lundquist.

Iako je istina da djeca mogu biti okrutna ili sudjelovati u maltretiranju, to ne znači da za to ne bi trebalo biti posljedica te podrške za povrijeđeno dijete.

5. Nedosljedna disciplina

"Kada se disciplina nedosljedno koristi za podučavanje pravilima, to potiče zbrku o tome što jest, a što nije prihvatljivo", objašnjava Yoo. Nije lako, ali pridržavanje granica i posljedica dugoročno će najbolje poslužiti i djeci i roditeljima.

Kada postavljamo granice ili primjenjujemo posljedice, trebamo osigurati da djeca shvate da se ne odobrava njihovo ponašanje, a ne oni sami. To je, rekao je Lundquist, "važan dio toga da djeca sama toleriraju ovu ideju".

Kada uvedemo novu intervenciju u ponašanju, kao što je posljedica ili pravilo, možemo očekivati neke početne poteškoće, objasnio je Lundquist.

"Djeca, kao i svi mi, ne vole ograničenja i obično, kada se granica uvede, oni će se povući", objašnjava Lundquist. On tvrdi da ovo može biti izazovno, ali roditelji trebaju ostati jaki u ovim trenucima i zapamtiti da iako postavljanje ograničenja stvara intenzivan otpor, to ne znači da je to loša ideja.

S druge strane, netko može čuti kako pohvaljujemo svoju djecu i upozoriti nas da ih razmazujemo, ali slavlje dječjih postignuća ne dovodi do razmaženog ponašanja.

“Ne postoji količina pohvala i zagrljaja koje će razmaziti dijete”, kaže Lundquist. Naglasio je koliko je važno da djeca shvate da su sposobna i za dobre i za loše postupke.
"Razmaziti djecu znači činiti im život laganim, a ne podržavati ih i slaviti kad su dobra", zaključio je Lundquist.

izvor: index.hr