Klaundoktor zna kako doprijeti do dječjeg srca i osmijeha!

Vjerojatno ste primijetili mnoge objave koje s vama u posljednje vrijeme dijelimo vezane uz rad klaunovadoktora. A sad vam želimo i približiti njihov rad u razgovoru s jednim od njih. Dr. Žbunj nam je pomogao u tome da shvatimo koja je uloga klaunovadoktora, koliko je zahtjevna i učinkovita, te kako se i sami možete priključiti njihovom radu, ako imate određene kvalifikacije. Možda vas baš ovime motiviramo da u sebi probudite klauna koji će uveseljavati dječicu kojoj je to najpotrebnije, onoj u bolničkim krevetima.

Što vas je ponukalo da postanete dr. Žbunj i koliko vremena ulažete u tu vrstu posla?

Puno prije nego sam postao klaundoktor, gledao sam film „Patch Adams“ s Robin Williamsom i oduševio me njegov pristup malim, ali i velikim pacijentima kroz igru i smijeh, posebno kad bi stavio crveni nos. Desetak godina kasnije, dok sam provodio aktivnosti za djecu u bolnici u jednom drugom projektu, kolegica s kojom sam surađivao rekla mi je da se osnivaju klaunovidoktori u Hrvatskoj. Odmah sam se prijavio na audiciju i prošao i tu sam već sedam godina. Tek tada sam shvatio što je zapravo klaun općenito, ali i kolika je specifičnost klaunadoktora i koliko se razlikuje od spomenutog Patch Adamsa, koji je po zanimanju zapravo pravi liječnik, dok se u CRVENIM NOSOVIMA velika važnost pridaje umjetničkoj komponenti. Nije samo riječ o kontinuiranom umjetničkom usavršavanju, nego i u drugim aspektima edukacije (psihološkim, kulturološkim, sociološkim i dr.) ali i individualnom pristupu svakom djetetu i roditelju poštujući njihovo dostojanstvo s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze. Klaun dolazi iz nas samih i kao karakter mora biti iskren, jer ako nije iskren, nije smiješan. Zato mogu reći da je moj klaun stalno u meni, a kad stavim crveni nos pokušavam da on izađe na najbolji mogući način kako bi zadovoljio publiku, jer klaun bez publike ne postoji.

Koliko je teško ne vezati se emocionalno uz bolesnu djecu s kojom se upoznate tijekom posjeta bolnicama?

Mislim da u svakom poslu ima situacija za koje se čovjek veže emocionalno, pogotovo ako voli ono što radi. Tako se i u ovom pozivu vežete za nekog i nešto. Bude tu radosnih i manje radosnih situacija, ali uvažavajući specifične uvjete i razne dijagnoze na koje nailazimo, mislim da je važno da prije svega vidimo dijete, a ne bolest. Povežemo se onim što je svim ljudima i djeci zajedničko - osmijehom. To nam je najljepša nagrada.

Koga sve posjećujete i koliko često se ti susreti odvijaju?

Mogu reći da su klaunovidoktori skoro svaki dan prisutni negdje u bolnicama i domovima za starije i nemoćne diljem Hrvatske. Redovito posjećujemo djecu u bolnicama i domove za starije i nemoćne u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, Zadru, Vinkovcima, Vukovaru. Ovim redovitim posjetima možemo pridodati jednokratne posjete drugim ustanovama tog tipa, te druge programe kao što su Intenzivan osmijeh (dežurni klaundoktor koji ispraća i dočekuje djecu pri operativnim zahvatima), Karavan orkestar (glazbene predstave za djecu s poteškoćama u razvoju), Cirkus Pacijentus (učenje djece u bolnici cirkuskim vještinama). Osim toga, kroz program Emergency Smile, u suradnji s međunarodnom partnerskom organizacijom RED NOSES INTERNATIONAL, odlazimo i drugim ljudima u potrebi, posebno onima koji su pogođeni ratom, prirodnim i drugim katastrofama.

Možete li nam ispričati neku posebnu zgodnu koja vam se usjekla u sjećanje prilikom posjeta bolnici?

U sedam godina posjeta djeci u bolnici dogodi se puno posebnih trenutaka. Jedan od najljepših trenutaka je bio kad smo svojom pjesmom uspjeli umiriti djevojčicu na odjelu intenzivne njege. Djevojčica je neutješno plakala, osoblje ju je pokušavalo umiriti na sve načine, ali kad smo mi zapjevali i zasvirali, djevojčica je prestala plakati. Štoviše, nasmiješila se svakom od nas ponaosob sa zaustavljenim suzama na okicama.

Kako djeca reagiraju i reagiraju li sva kad vide klaunovedoktore? Što vam pričaju?

Većina djeca odmah reagiraju na naše točke koje izvodimo i prihvate našu igru. Neki se u početku malo stide i traže zaklon kod roditelja. U situacijama kad se dijete stidi ili boji mi fokusiramo igru na svog partnera ili roditelja djeteta. Tako dobijemo povjerenje djeteta koji se polako opušta i na kraju čak i aktivno sudjeluje u igri.

Zbog takvih situacija u posjete uvijek idemo u klaunovskom paru. Klaun kao dramski karakter živi u sadašnjem trenutku i uvijek kao takav može reagirati na sve nepredviđene situacije. Mi nikad ne znamo kakva nas situacija čeka u bolnicama i što tamo možemo zateći, ali zato iza svakog našeg klauna stoji, kako ga mi nazivamo, „pilot“ koji vodi klauna i njegovu igru i prilagođava ju situaciji u bolesničkoj sobi. Taj pilot sam ja, kao Mario, iza svog klauna dr. Žbunja, odnosno svaki od mojih kolega iza svog klauna.

Uvjerio sam se nekoliko puta da mi ostajemo u bolesničkim sobama još dugo nakon našeg odlaska iz njih. Ostajemo u pričama djece koja svakom tko im dođe u posjet pričaju priču o klaunovima koji su ga posjetili i kako su bili smotani i luckasti. Te priče pričaju čak i ona djeca koja su se stidjela dok smo bili u sobi.

Koliko obično traje jedan posjet vremenski i koliko je psihički zahtjevan?

Posebnost CRVENIH NOSOVA klaunovadoktora je to što u našim redovitim vizitama ne radimo predstave za svu djecu na jednom mjestu nego posjećujemo djecu u njihovim bolesničkim sobama. Tako dolazimo i do djece koja zbog svoje bolesti nisu u mogućnosti napustiti svoj krevet. U jednoj redovitoj viziti koja traje u prosjeku tri sata (ovisno o veličini odjela i bolnice koju posjećujemo) obiđemo od 50 do 120 djece. Zbog specifičnih uvjeta u koje dolazimo, susrećemo se s raznim teškim situacijama u bolnici. Zbog toga imamo i psihološku podršku u obliku supervizije, gdje možemo iskomunicirati takve situacije.

Vjerujete li da osmijeh može pomoći pri izlječenju?

Svakako vjerujem da osmijeh pomaže pri izlječenju, ako ništa drugo sigurno smanjuje stres, napetost i opušta sve ostale mišiće…. osim onih koji su potrebni za smijanje :)

https://www.roditelji.hr/lifestyle/pet-savjeta-klaunovadoktora-za-sretnije-djetinjstvo/

Intervju: Ivančica Tarade

Foto: Crveni nosovi