Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2013. godine i nekih drugih istraživanja, oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu težinu, a među njima je i sve veći broj djece i adolescenata. Čak 20 posto naše djece je pretilo, a oko sedam posto njih je debelo – što nas stavlja na neslavno četvrto mjesto po broju pretile djece u Europi. Usto, ta brojka iz godine u godinu raste. Još poraznije zvuči podatak da je čak 2,6 posto dojenčadi i 2,3 posto male djece preuhranjeno.

Gorući javnozdravstveni problem

Kada se usporedi s podacima Svjetske zdravstvene organizacije da se broj pretilih ljudi u Europi od 1980. utrostručio te da je pretilost uzrok smrti u 10-12 posto slučajeva, problem debljine, koji se u našoj tradiciji još uvijek uglavnom ne shvaća ozbiljno, zapravo je jedan od gorućih javnozdravstvenih problema u svijetu. Zahvaljujući osviještenosti hrvatskih zdravstvenih djelatnika, to će postati i u nas. Nepravilna prehrana, puno brze hrane, slatkiša, gaziranih pića, dugotrajno sjedenje uz računalo i premalo kretanja neki su od glavnih krivaca za porast pretilosti, posebice među mladima. Stoga je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, u suradnji s Ministarstvom zdravlja, Zavodom za javno zdravstvo i Hrvatskom olimpijskom akademijom, 2014. godine započelo akciju pod nazivom ‘Živjeti zdravo’ u okviru zdravstvenog odgoja koji se održava u osnovnim školama. Još 2008. godine, zbog sve većih potreba, otvoren je i Centar za debljinu KBC-a Zagreb, gdje pacijenti uz stručni nadzor i kroz multidisciplinirani pristup mogu dobiti osobni plan prehrane i tjelovježbe prema svojoj životnoj dobi, kondiciji i zdravstvenom stanju. Tako su u liječenje uključene brojne specijalnosti: endokrinolozi, nutricionisti, kardiolozi, pulmolozi, gastroenterolozi, kirurzi, psihijatri itd.

Grupa za potporu pretiloj djeci

Lani je pak u okviru KBC-a ‘Sestre milosrdnice’, poznatom kao Vinogradska bolnica, na Klinici za pedijatriju pokrenuta grupa za podršku pretiloj djeci koju vodi pedijatrijska psihologinja Maja Crnković.

‘Grupa za psihološku podršku djeci s prekomjernom tjelesnom težinom i pretiloj djeci počela se organizirati krajem 2013. godine, u suradnji s odjelom za endokrinologiju Klinike za pedijatriju, konkretno u suradnji s doc. dr. sc. Gordanom Stipančić i prim. dr. Lavinijom La Grastom Sabolić, specijalisticama pedijatrijske endokrinologije. Grupe za psihološku podršku namijenjene su mladima od 12 do 18 godina koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu. To nisu grupe psihoterapijskog karaktera kojima bi cilj bio pomoći djeci da smanje tjelesnu težinu, jer bi takve grupe trebale biti kontinuirane, strukturirane i puno učestalije na tjednoj bazi. Razlog zbog kojeg se takve psihoterapijske grupe ne organiziraju jest taj što u KBC-u ‘Sestre milosrdnice’ radi jedan jedini dječji psiholog i za takvo što potrebno je zaposliti još dječjih psihologa. U perspektivi bismo vrlo rado organizirali i psihoterapijske grupe koje bi se trebale održavati jednom tjedno, no to trenutačno nismo u mogućnosti pružiti jer nemamo dovoljno zaposlenih psihologa’, objašnjava nam psihologinja Crnković.

Mjesto za podršku i utjehu

Grupe su mjesto gdje pretila djeca zajedno sa psihologom i međusobno mogu razgovarati s nekim na tu temu, pronaći razumijevanje za njihove tegobe, pruža im se podrška i utjeha, te ih se savjetuje kako se lakše nositi s nezadovoljstvom izgledom i slično. Grupe se najčešće održavaju svaka 2-3 mjeseca, a iskustvo je pokazalo da čak i ne trebaju biti češće.

‘Iznenadili smo se da je zapravo odaziv roditelja s djecom na ovakve grupe podrške izrazito slab, iako ih endokrinolog potiče i informira o tome. Primjerice, na jednu grupu endokrinolog uputi i do 15-ero djece iz svoje ambulante, a pojavi se najčešće u prosjeku troje djece. Kada naknadno pokušamo saznati zašto nisu došli, najčešći su odgovori da dijete ima puno obaveza, da ne može izostati iz škole, da ne mogu oni (roditelji) izostati s posla (iako se grupa održava u poslijepodnevnim satima, od 18 do 19 sati), da im je komplicirano putovati do Zagreba i slično. Zapravo se iz toga može iščitati kako roditelji nisu prepoznali ozbiljnost problema koje može izazvati pretilost te nisu stavili na listu prioriteta zdravlje djeteta’, objašnjava Maja Crnković.

Stigmatizirani od vršnjaka

Povratne informacije djece i roditelja koji su bili na grupi su pak pozitivne pa najčešće navode kako je djeci bilo ugodno na grupama, kako su naišli na razumijevanje, kako im se svidjelo što mogu govoriti o svojim problemima, utješno im je bilo što su upoznali nekoga sa sličnim problemima s kim su mogli razgovarati o tome, te bi ponovno došli na grupu.

Dosad su bile organizirane ukupno tri grupe za psihološku podršku djeci s prekomjernom tjelesnom težinom, a kroz rad grupe prošlo je 20-ak djece. Grupe su otvorenog tipa, dakle jedno dijete može dolaziti na grupu više puta.

‘Razlog zbog kojeg smo organizirali ove grupe jest taj što je sve više djece koja se bore s tjelesnom težinom i to je veliki javnozdravstveni problem. Iako pretilost nije psihička bolest, nego somatska/organska, ona može uzrokovati ozbiljne bolesti poput visokog krvnoga tlaka i slično. Istovremeno, ta djeca su često stigmatizirana, doživljavaju verbalne poruge od vršnjaka, osjećaju se potišteno, imaju nisko samopoštovanje te im ovakve grupe daju podršku da se lakše nose s takvim problemima. Dakle, grupe s jedne strane potiču endokrinolozi jer se pretilost liječi multidisciplinarno: nije dovoljno ići samo endokrinologu i nutricionistu, napraviti pretrage i dobiti preporuke za pravilnu prehranu. Vrlo je važno u terapiju uključiti i psihologa-terapeuta jer jedini način da se smanji tjelesna težina jest taj da se bude spreman na promjenu stila života. Osim toga, pretilost je i rizični faktor za razvoj ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja poput anoreksije i bulimije, pa klinički psiholog može prepoznati taj faktor i prevenirati razvoj drugih bolesti. Na Klinici za pedijatriju tako se liječe i djevojke s anoreksijom, bulimijom i kompulzivnim prejedanjem’, kaže psihologinja.

Konflikt ‘žaljenja djeteta’

S druge strane, grupe istodobno služe za podršku pretiloj djeci da bi se lakše nosili sa stigmatizacijom i predrasudama koje su vrlo često prisutne u njihovu životu. No, čak i ako se u terapijskom pristupu pretilosti angažira cijeli tim stručnjaka; počevši od endokrinologa i kliničkog nutricionista pa do kliničkog psihologa-terapeuta, pri liječenju pretilosti u djece jednu od ključnih uloga u timu imaju roditelji. Liječenje podrazumijeva promjenu načina života, koja obavezno uključuje trajno prihvaćanje zdravih navika i predanost terapijskom postupku.

‘S obzirom na to da se ovdje radi o djeci koja tek razvijaju osjećaj odgovornosti i emocionalne regulacije, roditelji su ti koji preuzimaju važnu ulogu učenja djeteta kako da promjeni nezdrave načine življenja, koji su često nametnuti ili modelirani od tih istih roditelja ili današnje zapadnjačke kulture općenito. U takvoj situaciji roditelji mogu upasti u neugodan konflikt ‘žaljenja djeteta’ i nerealnih očekivanja spram odgovornosti. S jedne strane, roditelji mogu doživjeti osjećaj nelagode i srama kada im se kaže da im je dijete pretilo; mogu se osjećati krivima zbog toga, često pronalaze različita opravdanja kako bi opravdali djetetovu pretilost i nezdrav način života cijele obitelji, te ljudi općenito, pa tako i roditelji pretile djece, teško mijenjaju stare, duboko ukorijenjene navike, poput pasivnog načina života, jedenja brze i nezdrave hrane, pušenja, boravka kod kuće, premalo kretanja i slično. Istodobno, ti isti roditelji koji krenu u liječenje pretilosti svoga djeteta imat će osjećaj kao da moraju očekivati od djeteta da odjednom bude kao odrasla, odgovorna osoba koja će se svakodnevno brinuti o svojoj pretilosti. Nerealna očekivanja mogu biti vrlo demotivirajuća u kontroli pretilosti’, ističe naša sugovornica.

Stereotipi o ‘rumenim obrazima’

Još jedna zamka za obitelj je da žali svoje dijete jer bi mu se trebale uvesti restrikcije u jedenju, a u našoj tradiciji nije rijedak slučaj u obitelji, osobito kod starijih generacija (poput djedova i baka koje najčešće kuhaju jer majke puno rade pa ne stignu pripremiti obroke i provoditi kvalitetno vrijeme s djecom) čuti stereotipna razmišljanja poput ovoga: ‘Dijete je zdravo ako ima rumeno lice’, ‘Ne mogu mu zabraniti ako hoće jesti’… Na početku liječenja važno je, ističe naša sugovornica, da roditelji percipiraju liječnika i psihologa kao partnera, sebe kao suodgovornog u kontroli pretilosti, a dijete kao nekoga koga će roditelji učiti kontroli pretilosti.

Učenje djeteta odgovornosti i brizi za vlastito zdravlje, u ovom slučaju za kontrolu pretilosti, jest proces koji zahtijeva vrijeme, trud roditelja i djeteta te će adekvatnim postupcima i razumijevanjem sigurno doći do pozitivnih rezultata. I dok u zapadnim zemljama postoje brojni bihevioralni i kognitivno-bihevioralni tretmani pretilosti, oni se, nažalost, u hrvatskim bolnicama malo ili nimalo ne provode zbog vrlo malog broja kliničkih psihologa zaposlenih u bolnicama, koji bi trebali biti usko educirani i specijalizirani za rad u tretmanu. Takve su edukacije iznimno skupe, a troškove školovanja ne pokriva Ministarstvo zdravlja, nego sami psiholozi. No jednom kada ‘prođu’ iskustvo rada s djecom, naši stručnjaci, priznaju, dožive to kao iskustvo koje i njima samima mijenja život. Tako je rad s pretilom djecom ostavio traga i na našoj sugovornici.

Primjeri iz kliničke prakse

‘Raditi kao pedijatrijski psiholog s djecom za mene je iznimno i neprocjenjivo iskustvo, pa svoj posao već dugo ne smatram poslom, nego hobijem. Svakim danom od djece-pacijenata naučim o životu više nego iz odnosa s drugima i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Svaki pacijent me posebno dirne jer uvijek ima neku posebnu priču i posebno viđenje svijeta. Klinička praksa govori nam kako ima mnogo djece koja se tješe hranom, odnosno u njoj traže utjehu, a neki bi rekli i ljubav. Najčešće su to emocionalno osjetljivija, nježna djeca, koja nisu naučila adekvatne mehanizme suočavanja sa stresom/problemom i koja su sklona pasivnom načinu života te traženju ugode u hrani. Sjećam se primjera jedne devetogodišnje djevojčice čiji su se roditelji rastali, a koja je i dalje živjela u disharmoničnim odnosima u obitelji pa je utjehu pronalazila u hrani. Isto tako, postoje djeca koja su genetski ‘punašnija’ te su doživljavala verbalne poruge od vršnjaka, zbog čega se osjećaju tužno i usamljeno te su pronalazili utjehu u hrani. Također, jedna djevojčica čiji je otac preminuo, a majka žalovala za ocem, također se tješila hranom. Svoj toj djeci nastojimo pomoći timski, multidisciplinarno, koliko nam uvjeti dopuštaju. U budućnosti bismo trebali napraviti strategijske smjernice pri nadležnim ustanovama i institucijama te u klinikama zaposliti educirane psihologe, koji bi se sustavno bavili ovom tematikom’, zaključuje Maja Crnković.

Tekst: Nikolina Petan

Foto: Profimedia