Potresna ispovijest žene koju su oteli kao djevojčicu i dali na posvajanje

Bibi Hasenaar je imala 4 godine kada je u studenom 1976. stigla u Nizozemsku kako bi upoznala svoje posvojitelje. “Jako se dobro sjećam tog dana. Postoji naša fotografija na aerodromu s drugom djecom koja stižu iz Bangladeša – objavljena je u nizozemskim novinama”, kaže Bibi s kojom je u Europu stigao i njezin petogodišnji brat Babu.

Babu je još u zrakoplovu u ruci držao crno-bijelu fotografiju svoje nove obitelji, ali Hasenaar kaže da im nitko nije ništa objasnio. Jedina odrasla osoba koju je znala bila je Engleskinja koju je vidjela u domu za djecu u Bangladešu i koja je bila s njima kako bi ih dopratila do njihovih novih obitelji. U jednom trenutku Hasenaar je postala histerična. “Vezali su me za sjedalo užetom jer se nisam mogla smiriti. Nije mi bilo dopušteno sjediti kraj brata. Osjećala sam se jako usamljeno”, tragičnu priču je ispričala za TheGuardian.

Shutterstock Bibi i njezin godinu dana stariji brat te još nekolicina djece oteti su iz Bangladeša i odvedeni u Nizozemsku na posvajanje

Na aerodromu Schiphol stvari su postale još gore. "Bili smo u jednoj velikoj sobi, bilo mi je jako hladno. Nisu me pustili da odem bratu”, kaže. Na svoj užas, ubrzo je otkrila zašto: Babua je posvojila druga obitelj. Nakon tri dana provedena s novom obitelji, Bibi je odvedena bratu. “Moji novi roditelji stupili su u kontakt s agencijom za posvajanje i rekli kako nije moguće da ostanem s njima jer sam jako tužna i samo želi biti sa svojim bratom”, prisjetila se. Par koji je usvojio Babu pristao je uzeti, ali Hasenaar kaže da se osjećala jako neželjeno, jer je ta obitelj ipak tražila samo jedno dijete.Još bi se gore osjećala kad bi se sjetila svoje majke koja ih je ostavila. I dok se njezin brat naposlijetku priviknuo na život u novoj obitelji, njoj to nikako nije polazilo za rukom.

“Morala sam spavati kad nisam bila umorna, jesti kad nisam bila gladna”, kaže Hasenaar koja je sa 17 godina otišla od kuće kako bi bila s Hermanom, za kojeg se udala 1991. "On me spasio. Njegova je obitelj bila tako dobra prema meni, jednostavno su me prihvatili”, otkriva i dodaje kako je do svoje 26. godine bila majka četvero djece.

Negdje 1993. – kada je bila u ranim 20-ima, imala dvoje male djece, radila u baru i studirala – počela je dobivati pisma od osobe iz Bangladeša koja je tvrdila da zastupa njezinu biološku majku. U pismima je pisalo da nikada nije namjeravala dati svoju djecu na posvajanje. “Tada nije bilo interneta, nije bilo načina da se išta provjeri”, kaže ona. Pisma su imala pečat javnog bilježnika iz Dhake, koji je za pomoć u rješavanju slučaja tražio novac. Nakon što mu je naposlijetku poslala nekoliko stotina funti, više se nije oglasio.

Bibi je tada kontaktirala Wereldkinderen, dobrotvornu organizaciju koja je omogućila njezino posvojenje dok je djelovala pod imenom BIA. “Rekli su mi da moja majka to izmišlja jer se srami. I da je opasno putovati u Bangladeš, pogotovo sada dok sam trudna, jer će me muslimani doživljavati kao nevjernicu. Bila sam mlada i neuka, a moji 'roditelji' su uvijek pozitivno govorili o organizaciji, pa sam im vjerovala. Zaključila sam da ne bi bilo sigurno ići“, priznaje. A onda joj je 2017. prijateljica poslala poveznicu na dokumentarni film o djeci koja su posvojena u Nizozemskoj te muškarcu koji je otkrio da je odveden iz Bangladeša bez pristanka svoje majke. Na ekranu se pojavila starija žena sa starim novinama u ruci. “Bilo je najmanje četvero djece koji su se navodili kao ‘nestale osobe’ u tim novinama. Pogledala sam slike, to je moj brat, to sam ja! Nisam mogla vjerovati“, priča.

Shutterstock 1978. je više od 140 djece iz Bangladeša posvojeno u Nizozemskoj, Bangladeš je napokon 1983. ukinuo tu praksu inozemnog posvajanja

Istinu o onome što se dogodilo ispričao je njezin 12 godina stariji brat Kader kojeg jedinog nisu odveli. Naime, obitelj je bila jako siromašna. Otac je preminuo u ratu tako da je njezina majka, Samina Begum, ostala udovica u ranim 30-ima s troje malene djece. U jesen 1976. prišli su joj nepoznati muškarci koji su tvrdili da su strani humanitarni radnici i rekli da vode dječji dom u kampu u koji može upisati dvoje najmlađe djece, ondje će biti siti, a omogućit će im i obrazovanje. Begum ih je odbila, no oni su se vraćali i vraćali. Konačno je popustila nakon što su ju uvjerili da ih može posjetiti kad želi i da će joj djeca biti vraćena kad odrastu.

Sljedeći tjedan je otišla do zgrade u koju je ostavila djecu, ali je čuvari nisu pustili unutra. Prijetili su joj pištoljem i rekli da se više nikada ne vraća. Kasnije je saznala da su njezina djeca odvedena u Nizozemsku na posvajanje. Nikada ih više nije vidjela. Kader se sjeća da je s majkom otišao u policijsku postaju kako bi prijavili što se dogodilo. "Bila je izbačena. Bili smo siromašni. Nitko nas nije želio slušati“, kaže Kader i dodaje da je njegova majka nažalost umrla 2008. godine.

“Moja je majka bila snažna žena, ali dugotrajna borba sa sustavom uzela je danak. Postala je povučena i pala u depresiju. Prestala je govoriti i jesti. Bilo je dana kad je nisam mogao ni prepoznati. Izgubio sam brata i sestru, a osjećao sam da sam izgubio i majku. Imao sam samo 16 godina kada su ih odveli. Taj dan mi je zauvijek promijenio život. Otac mi je umro u ratu, majka nam je bila sve. Bio sam puno stariji od brata i sestre, moj je posao bio brinuti za njih, pa sam se osjećao dijelom odgovornim kad su ih odveli. Bilo nas je troje, a onda sam odjednom ostao samo ja“, otkriva danas 63-godišnji Kader.

Nigel Cantwell koji više od 30 godina radi na međunarodnom posvajanju ovu prevaru identificira kao jednu od niza metoda koje se koriste za vrbovanje djece. Druge uključuju informiranje majke da je dijete rođeno mrtvo, a nije, zatim dobivanje pristanka roditelja manipulacijom, krivotvorenje dokumenata i na kraju, direktnu otmicu.