OD ŽIVOTA NA SVJETIONIKU DO VODITELJA MARKETINGA I USKORO PSIHOTERAPEUTA: 'Rad s ljudima zahtijeva stalan rad na sebi'

Biti žena doista je moćno! Jer, za početak, žena je ta koja rađa život, a kasnije je i najčvršći emotivni stup tom biću koje i njoj samoj daje legitimitet i smisao. Htjeli to priznati ili ne, i muškarci se u mnogočemu oslanjaju upravo na žene. Emocije, empatija, sposobnost da u isto vrijeme uspješno obavljaju više toga, odlučnost, organiziranost… Da, sve su to ženske prednosti koje one danas vješto koriste kako bi i profesionalno 'narasle'. I, pogađate, u tome su opet uspješnije nego ikad prije. To dobro znaju i naše Nano mame, koje jure za obvezama, no na kraju dana opet su junakinje koje - zahvaljujući ženskim prednostima, ali i 'pomagačima' koji odgovaraju svim aktivnostima i lako se prilagođavaju svakom stilu - svaku prepreku pretvaraju u mogućnost. Upoznajte naše Nano junakinje u njihovim Reebok Nano X2 tenisicama koje su izdržljive i izvrsnih 'performansi', baš poput njih samih. Prva je Ivana Kurtović Skorić, regionalna voditeljica marketinga brenda Reebok, majka djevojčice Mile, koja nam je otkrila sve o karijeri, djetinjstvu na svjetioniku, modnom stilu zbog kojeg je dobila zanimljiv nadimak te o budućnosti u kojoj će ostvariti još jedan svoj san – psihoterapeutkinje.

Možete li se prisjetiti svojih početaka u Reeboku? Kako se razvijala vaša karijera?
Došla sam trbuhom za kruhom s mora, iz daleke Istre u Zagreb (smijeh). Dobila sam poziv za jednu poziciju u adidasu i Reeboku jer im je trebao netko s poznavanjem slovenskog jezika. Tada je adidas Hrvatska bio malen ured sa samo nekoliko zaposlenih. Prvu smo godinu svi radili sve. Iako mi se tada to činilo jako stresno, shvatila sam ubrzo sve prednosti. To mi je iskustvo pomoglo da se razvijem u samouvjerenu osobu, s iskustvom rada na različitim funkcijama, što možda nikada ne bih doživjela da sam radila na bilo kojem većem tržištu. I tako od client servicea, preko prodaje do marketing odjela u kojem sam ostala do danas. Od 'one man banda' do voditelja brend komunikacija, omnichannela te voditelja marketinga za regiju. Na tom sam putu imala priliku raditi s ljudima iz različitog geografskog i govornog područja, drukčijih interesa i ambicije te sam od svakog nešto naučila. Na tom mi putu nikad nije bila važna titula, niti sam imala tajne aspiracije da postanem CMO, to upišem na svoj LinkedIn profil te time zadobijem poštovanje drugih i samoaktualizaciju – trešnju na vrhu Maslowljeve piramide. Naprotiv, najvažniji mi je bio kontakt s talentiranim ljudima, mogućnosti, učenje od drugih i s drugima, rad na projektima koji meni imaju smisla, dobivanje dovoljno prostora da, unatoč što radim za veliku korporaciju, imam osjećaj da stvaram nešto svoje, nešto što sutra mogu pretočiti u neku novu ideju. A kad sam već spomenula profil na LinkedInu, cilj mi je jednog dana postati CNO ili Chief Ninja Officer, jer tako me od milja zovu neki kolege – Ninja (smijeh).

Posljednje vrijeme tenisice su pravi trend, nose se u svim prigodama i lako se uklapaju u svaki ženski stil. Kako vi najradije nosite svoje Reebokice?
Uvijek kažem: 'Hvala ti, Bože, što si nas, barem nakratko, oslobodio cipela visokih potpetica!' Šalu na stranu, no čini mi se da trend nošenja tenisica na sve, pa i na odijela i u svečanim prilikama, postoji više godina, gotovo deset. Ja sam mu odana od početka! Reebokice sam prije deset godina razdvajala na 'classic' – one koje nosim vani, u šetnji, na kavi, i 'sport' – one koje nosim na trening. Danas se ta dva stila isprepliću, pa tako često nosim jedne tenisice u teretanu, pa ostanem u njima i u šetnji ili na kavi, samo promijenim odjeću.

Biti žena danas je, rekli bismo, izazovnije nego ikad prije jer se treba dokazati na brojnim poljima. Što za vas znači biti Nano woman i koji su 'pomagači', osim dobrih tenisica u kojima ste slobodni, nesputani i stylish, vama najvažniji u toj misiji?
Život! Biti Nano žena znači imati prioritete na način da jednako vrednujem treniranje, prijatelje, svoju obitelj i zajednicu u kojoj živim. Balansiranje između posla, treninga i majčinstva zahtijeva obuću koja se prilagođava mom životu, a ne obrnuto. Moj život nije jednodimenzionalan pa želim nešto što zadovoljava sve moje uloge. Tenisice su definitivno broj jedan pomagač jer kako bih inače sve stigla u samo 24 sata – od treninga do sastanaka, kuhanja za obitelj, igranja u parku i učenja za studij. Reebok Nano X2 službeno je moja tenisica, spremna za sve izazove. Za sve ostalo tu su svekrva i majka koje ulijeću kad je potrebna logistika i sponzorstvo nekog putovanja ili mog duševnog mira.

Kako biste definirali svoj modni stil? Koji su must have komadi u vašoj garderobi i u čemu se najbolje osjećate?
Moj se stil s odrastanjem mijenjao - od grunge, punk i rock faze (vođene divnim Kurtom Cobainom, odakle dolazi i moj školski nadimak Kurta) do eklektičnog stila ulične mode, za što sam dobila najviše komplimenata na račun toga što uspijevam spojiti nespojivo te što jedina nespojive stvari uspijem nositi dobro. Tako sam u dvadesetima bila hrabrija u kombiniranju boja i uzoraka, a danas igram na sigurnije - više volim monokromatske stvari, često neobičnog kroja. Imam sreću što radim u takvoj industriji gdje mogu dolaziti na sastanke u odjeći koju bih inače odjenula na kavu u grad. Komadi koje volim uvijek imati u ormaru su crna haljina različitih krojeva, traperice (svih boja, ali dominantno tzv. jogg jeans ili boyfriend jer se u njima osjećam kao u trenirci), prevelike košulje svih oblika i uzoraka koje idu uz spomenute traperice, puno tzv. statement majica. Omiljeni modni dizajner mi je Maison Margiela i sretna sam što, sad već nekoliko godina, surađuje s Reebokom. Volim neobične cipele, a još više tenisice koje nosim svakodnevno, uz sve kombinacije.

Što radite kad ne radite, kako se volite opuštati?
Volim slušati glazbu, po mogućnosti na sav glas. Nedostaju mi koncerti i festivali elektroničke glazbe, toga sam se najviše odrekla posljednjih godina. Danas uživam u puno mirnijem zvuku s manje decibela, što je dobro za moj sluh i uši. Dakle, glazba u slušalicama, dobra kava, dobar film, a najviše vremena provedem opuštajući se uz dvogodišnju kćer s kojom je sada jako zabavno.

Koliko je majčinstvo promijenilo vaš život i svakodnevnu rutinu, ali i modni stil?
Majka sam najdivnije djevojčice Mile. Zbog majčinstva sam usporila, naučila više uživati u trenutku i biti strpljivija. Biti roditelj uključuje puno posla i beskrajnu užurbanu izmjenu briga i dužnosti. Ali majčinstvo je i izvor nekih od najdirljivijih i najnježnijih trenutaka u životu koje bismo u svakodnevnoj žurbi mogli zaboraviti. Moja rutina posljednje dvije godine uključuje manje ležernih kava, ležanja na kauču i udovoljavanja sebi, ali više boravka na zraku, šetnji parkovima, osmišljavanja zabavnih izleta za obitelj, kuhanja dječjih zdravih obroka… Modni se stil nije puno promijenio, i ranije sam najčešće nosila tenisice. Možda sam mrvicu više u ležernijim, sportskim izdanjima, ali to je više zato što posljednje dvije godine dominiraju rad od kuće i virtualni sastanci – tako da, zapravo, obučeš lijepu majicu gore, jer to se jedino vidi na Zoomu ili Teamsu, a dolje možeš biti i u pidžami.

Što vas je majčinstvo naučilo?
Strpljenju. Biti majka, tj. roditelj, može biti jedan od izvora najvećih radosti. No i uzrok je nekih od naših najdubljih frustracija. Dovoljno dobra majka ponekad je bijesna, pomalo nepravedna, umorna ili tužna. Bit će kašnjenja, zabuna, pogrešaka, izljeva iritacije – i gotovo uvijek u pozadini duboka ljubav i dobre namjere. Možda ne znam slikati najbolje, niti svirati Chopinov Scherzo br. 2 u b-molu, ne mogu sama proizvesti iPhone, ne znam kako izvući naftu iz zemlje, no bez nekih uputa napravila sam nešto čudesno - stvorila sam s nekim drugo biće. Imati dijete definitivno pobija svaku brigu o našem nedostatku kreativnosti i uklanja (barem na neko vrijeme) zavist koju bismo inače osjećali prema inventivnosti drugih.

Kako izgleda tipičan dan u životu jedne Nano mame i žene poput vas?
Ustajem malo ranije nego kći i muž jer pokušavam prakticirati Carpe Diem filozofiju – i to je vrijeme za mene. Nakon toga krećemo s doručkom, igranjem i maženjem s kćerkicom, dok ne dođu baka i djed, koji je čuvaju preko dana. Na poslu sam obično od 9 do 17 dati, nakon čega s Milom odemo u park. Ponekad, nakon 17 sati, u jednoj od psihosocijalnih ustanova, u sklopu edukacije koju sam upisala, imam praksu. Navečer se malo igramo s Milinim najdražim životinjama ili, kako ih ona zove, 'žotinjama', večeramo zajedno, pripremimo se za kupanje i čitanje priča u krevetu. Često zaspim s Milom ili se probudim naglo i nastavim za računalom raditi ovaj 'akademski dio' - seminare, članke, slušati predavanja.

Uz odgovorni posao i majčinstvo, trenutačno i studirate kako biste ostvarili svoj davno željeni san te postali psihoterapeutkinja. Je li, uza sve druge obveze, teško ponovno 'grijati' studentske klupe?
Oduvijek me zanimao rad s ljudima, a prije nekoliko godina dobila sam ponudu prijeći iz marketinga u odjel ljudskih potencijala. Tako sam se formalno, kroz edukacije i obrazovanje, dotaknula terapijskog svijeta kroz NLP treninge i Neuromarketing, koji sam studirala i specijalizirala na Hamburg Media School. Čini mi se da sam oduvijek voljela to područje za koje imam mentalne sposobnosti, empatiju, strpljenje i razumijevanje.

Uvijek sam razmišljala na ovaj način - logički pristupiti situacijama i pokušati shvatiti zašto ljudi rade ono što rade i koji su korijeni toga. Koketirala sam s nekoliko terapijskih pravaca, ali formalno sam 'da' rekla gestalt psihoterapiji u Centru IGW Zagreb, prvom hrvatskom centru za Gestalt psihoterapiju. Zašto baš gestalt? Gestalt je terapija koja nema samo taj kognitivan pristup, nego kopa duboko i po emocijama i gleda što nedostaje. Oni koji promatraju gestalt sa strane, često će reći kako ljudi na radionicama plaču, grle se međusobno ili grle stabla, no nije to baš tako. Gestalt terapija cijeni kreativnost, cjelinu doživljavanja, kontakt s drugima te holistički pristupa čovjeku. U dvije riječi – umjetnost kontakta ( s drugima i samim sobom). Postoji ideja da moraš biti malo lud ili imati neki zaista velik problem da bi otišao terapeutu. No terapija je važna za svako normalno ljudsko biće jer terapeut može omogućiti bolje razumijevanje vlastitih emocija, podučiti komunikacijskim vještinama, promicati nečije samopoštovanje, odnose i pogled na život.

Razmišljate li kako biste jednog dana mogli raditi kao psihoterapeutkinja?
Naravno. No do tada, radim na sebi i tko zna što ću sve otkriti na tom putu. Rad s ljudima zahtijeva kontinuiran rad na sebi, i to je ljepota svega. Na tom putu trudim se shvatiti tko sam, jer nikad nije kasno za to, a ni za promjenu karijere.

Odrasli ste na svjetioniku. Kako je bilo živjeti daleko od ljudi i nedostaje li vam ponekad taj mir otoka?
Odrasla sam na otoku, daleko od kopna, na svjetioniku Sušcu u lastovskom arhipelagu. Sjećanja na život na svjetionicima najneobičnija su, ali i najljepše uspomene iz djetinjstva. Kad sam bila nešto starija, roditelji su se odlučili preseliti u civilizaciju kako bismo sestra i ja mogle pohađati školu. Ta civilizacija također je bila otok, ali naseljen. Cijelo djetinjstvo bila sam okružena morem, borovom šumom, čistim zrakom, baš kao onaj galeb iz pjesme Olivera Dragojevića. 'You figure it out', što je Zdenko Runjić htio reći.

Pročitala sam da za sebe kažete da ste urbani nomad. Na što ste konkretno mislili i gdje se, sukladno tome, vidite u budućnosti?
U djetinjstvu sam se puno selila, a taj put nomada nastavila sam i kasnije. Nikad se nisam posebno vezala uz neki kraj ili mjesto, iako ljudima, kad me pitaju odakle sam, kažem da sam s Malog Lošinja, jer mi tamo i danas žive roditelji. Nemam svoj grad gdje sam pustila korijenje, zato se smatram urbanim nomadom. Mogla bih živjeti bilo gdje, što znači da sutra možda već budem na nekom drugome mjestu, u nekom drugom gradu, po mogućnosti ponovno uz more. Recimo, u Barceloni ili Kahului na Mauiju.

Koliko vam vještine koje ste naučili tijekom studija, prije svega strategije nošenja sa stresom, pomažu u svim životnim izazovima, pa i u poslu?
S godinama se sve bolje nosim sa stresom, posebno s onim koji donosi posao, no tome je prethodilo dosta edukacije. Naučila sam bolje komunicirati, a i trudim se sabrati misli i trošiti manje energije na ono što ne mogu promijeniti. Danas se trudim preuzeti odgovornost za situacije, uključiti se u rješavanje problema, održavati emocionalno podržavajuće odnose, održavati emocionalnu smirenost i izražavati emocije. Ponekad mi to ide za rukom, ponekad ne. Osobna terapija može biti neprocjenjivo sredstvo protiv stresa. Kad nema osobne terapije, na to me sve konstantno podsjeća i moj životni partner koji nije ni psiholog ni psihoterapeut, nego stručnjak za prodaju, ali izgleda da je prirodno talentiran za taj poziv.

Najnovije Reebok Nano X2 tenisice koje Ivana nosi u ovom editorijalu dostupne su u Sport Visionu, Intersportu i Polleo Sportu. Dugoočekivane Nano X2 tenisice najnoviji su model u višestruko nagrađivanoj Reebok Nano seriji. Nova silueta osmišljena je kako bi, uz vrhunski dizajn, pomogla pri postizanju veće brzine, udobnosti te kontrole pokreta.
Novo izdanje Nano tenisica uključuje rekonstruirani FlexWeave pleteni gornji dio koji pruža poboljšanu zaštitu, prozračnost i stil, novi i tanji oblik pete koji pridonosi povećanju stabilnosti, kao i Floatride energetsku pjenu pomoću koje prednji dio stopala dobiva dodatnu potporu za povećanu udobnost.

  *Sadržaj nastao u suradnji s Reebokom.