Fra Ivica je 31 godinu svoga života posvetio radu s afričkom djecom, trudeći se prenijeti im znanje i potrebne vještine kako bi se uspješno borili protiv siromaštva i bijede kojima su okruženi u zemljama kao što su Ruanda i Uganda. ...
Nakon Ugande, misija u Ruandi!
Nakon misije u Ugandi, odvažio se prijeći u župu u Kivumu, u susjednoj Ruandi, na poziciju koju nitko od njegove franjevačke braće nije htio. 'U poslijeratno vrijeme, moja su se braća bojala doći na mjesto fra Vjeke Ćurića, koji je ubijen 1998. godine u atentatu, pa sam se dobrovoljno javio kako bih nastavio izgradnju njihovih školskih objekata', kaže fra Ivica koji je svom franjevačkom i svećeničkom pozivu tada dodao još jedno zvanje - ravnatelja srednje zanatske škole.
U početku mu, priznaje, nije bilo lako jer se susreo s dva problema. 'Prvo mi je trebalo jako puno domišljatosti i strpljenja da i roditeljima i mladima ukažem da se glad suzbija znanjem i da je školovanje najbolja stepenica za izlazak iz siromaštva. A, zatim, kada su djeca krenula u školu, suočili smo se novim problemom. Djeca su se, zbog gladi, odnosno oslabljenog imuniteta, često razbolijevala i bivala odsutna s nastave. Zbog toga smo uveli ručak u školu, jer kako išta naučiti djecu kada su gladna', prisjeća se fra Ivica koji je tom odlukom uvelike povećao broj učenika. Mnogi su odlazili u školu samo zbog ručka, jer u ruandskim ruralnim krajevima nije rijetkost da se kuhani obrok jede tek 2-3 puta na tjedan.
S povećanim interesom za edukaciju, fra Ivica je, zahvaljujući donacijama hrvatskog naroda putem Humanitarne udruge 'Srce za Afriku', počeo preuređivati i graditi nove škole da bi proširio njezine kapacitete. 'Kad sam stigao u Kivumu, pokrenuli smo srednju zanatsku školu Centar 'Otac Vjeko' koja je imala samo tri odjeljenja. Danas u sklopu Centra imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole (tehničku i zanatsku), učeničke domove za momke i djevojke, te svaki dan kuhamo 1500 toplih obroka za naše učenike i školsko osoblje, ali i za radnike koji trenutno rade na izgradnji sportske dvorane i Centra za mir i pomirenje', navodi misionar ističući da od prve grupe koja je brojala tek 36 učenika sada imaju preko 800.
Neka su djeca prvi put u životu vidjela olovke!
'Divno je vidjeti njihovo oduševljenje u očima kada dođu prvi dan u školu pa po prvi put u životu vide olovke, bilježnice, knjige, različite alate i laptope, prozore sa staklom, učionice opremljene klupama i stolcima… Jako su poslušni, radoznali i sretni da doznaju nešto novo jer znaju da će tako pomoći sebi i svojoj obitelji', kaže misionar, objašnjavajući da ovdje djeca u jednom danu dobiju informacija koliko dijete u Europi u pet minuta, a škola im je najveći izvor znanja i informacija.
'U Europi djeca imaju sve, a sa sitim trbuhom čovjek ne razmišlja o puno stvari. Gleda kako nešto dobiti te kako da što manje radi a što više ima, dok se ovdje bore za život a nabavka hrane i pitke vode je najvažniji životni prioritet. Zato su djeca ovdje puno snalažljiva, samostalnija i lakše će se snaći u životu', pojašnjava fra Ivica koji je edukacijski Centar uklopio u njihov životni stil dodatno ih potičući da nauče brinuti o sebi kako ne bi trebali prositi ili biti ovisni o drugima.Tekst: Magda Dežđek
Foto: Arhiva Udruge Srce za Afriku