'Mislim da je Ivica bio u šoku i da je htio povući što je rekao, no bilo je prekasno. Od trenutka kad je na početku prihvatio troje djece, svako je jutro dnevna soba bila puna djece koja su htjela da naš Bosanac Ivica skrbi za njih. Svako je dijete imalo drugačiju priču, sve su bile dirljive, koga ostaviti a koga primiti?', napisala je u svojoj knjizi ‘Bez oca, bez korijena’ Uganđanka Joseline Amutuhare o franjevačkom misionaru Ivici Periću, osobi koja je na neki način postala njezin skrbnik kada je kao dvanaestogodišnjakinja ostala siroče, a njezini je prvi rođaci pokrali ostavivši ju, s braćom i sestrama, bez ičega.
U svojoj prvoj afričkoj misijskoj postaji, fra Ivica je odlučio pokušati primiti što je moguće više djece poput Joseline. Za samo nekoliko mjeseci, brinuo je o školovanju više od 60 djece. 'Kako nastaviti, dolazi ih sve više i više a naša financijska sredstva nisu velika, ali nekako moramo izdržati. Gotovo svi idu u osnovnu školu, ali moraju nastaviti s obrazovanjem', razmišljao je tada ovaj mladi bosansko-hercegovački misionar koji je, zahvaljujući svojoj energiji i upornosti, u posljednjih 31 godinu života na Crnom Kontinentu, ne samo pomogao odškolovati na tisuće siromašne djece i mladih već je za njih izgradio i škole.
Nakon Ugande, misija u Ruandi!
Nakon misije u Ugandi, odvažio se prijeći u župu u Kivumu, u susjednoj Ruandi, na poziciju koju nitko od njegove franjevačke braće nije htio. 'U poslijeratno vrijeme, moja su se braća bojala doći na mjesto fra Vjeke Ćurića, koji je ubijen 1998. godine u atentatu, pa sam se dobrovoljno javio kako bih nastavio izgradnju njihovih školskih objekata', kaže fra Ivica koji je svom franjevačkom i svećeničkom pozivu tada dodao još jedno zvanje - ravnatelja srednje zanatske škole.
U početku mu, priznaje, nije bilo lako jer se susreo s dva problema. 'Prvo mi je trebalo jako puno domišljatosti i strpljenja da i roditeljima i mladima ukažem da se glad suzbija znanjem i da je školovanje najbolja stepenica za izlazak iz siromaštva. A, zatim, kada su djeca krenula u školu, suočili smo se novim problemom. Djeca su se, zbog gladi, odnosno oslabljenog imuniteta, često razbolijevala i bivala odsutna s nastave. Zbog toga smo uveli ručak u školu, jer kako išta naučiti djecu kada su gladna', prisjeća se fra Ivica koji je tom odlukom uvelike povećao broj učenika. Mnogi su odlazili u školu samo zbog ručka, jer u ruandskim ruralnim krajevima nije rijetkost da se kuhani obrok jede tek 2-3 puta na tjedan.
S povećanim interesom za edukaciju, fra Ivica je, zahvaljujući donacijama hrvatskog naroda putem Humanitarne udruge 'Srce za Afriku', počeo preuređivati i graditi nove škole da bi proširio njezine kapacitete. 'Kad sam stigao u Kivumu, pokrenuli smo srednju zanatsku školu Centar 'Otac Vjeko' koja je imala samo tri odjeljenja. Danas u sklopu Centra imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole (tehničku i zanatsku), učeničke domove za momke i djevojke, te svaki dan kuhamo 1500 toplih obroka za naše učenike i školsko osoblje, ali i za radnike koji trenutno rade na izgradnji sportske dvorane i Centra za mir i pomirenje', navodi misionar ističući da od prve grupe koja je brojala tek 36 učenika sada imaju preko 800.
Neka su djeca prvi put u životu vidjela olovke!
'Divno je vidjeti njihovo oduševljenje u očima kada dođu prvi dan u školu pa po prvi put u životu vide olovke, bilježnice, knjige, različite alate i laptope, prozore sa staklom, učionice opremljene klupama i stolcima… Jako su poslušni, radoznali i sretni da doznaju nešto novo jer znaju da će tako pomoći sebi i svojoj obitelji', kaže misionar, objašnjavajući da ovdje djeca u jednom danu dobiju informacija koliko dijete u Europi u pet minuta, a škola im je najveći izvor znanja i informacija.
'U Europi djeca imaju sve, a sa sitim trbuhom čovjek ne razmišlja o puno stvari. Gleda kako nešto dobiti te kako da što manje radi a što više ima, dok se ovdje bore za život a nabavka hrane i pitke vode je najvažniji životni prioritet. Zato su djeca ovdje puno snalažljiva, samostalnija i lakše će se snaći u životu', pojašnjava fra Ivica koji je edukacijski Centar uklopio u njihov životni stil dodatno ih potičući da nauče brinuti o sebi kako ne bi trebali prositi ili biti ovisni o drugima.
Do sada je u 'Centru Otac Vjeko' obrazovanje steklo više od tri tisuće učenika koji su primili državne diplome i postali zidari, stolari, zavarivači, električari, vodoinstalateri, krojači, modni dizajneri, informatičari. Trenutno, školu pohađa više od 800 djece, od onih u dobi od samo tri godine do srednjoškolaca na završnoj godini. 'Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status 'uzor škola u Ruandi', a u Hrvatskoj smo primili nagradu 'Ponos Hrvatske'', zadovoljno kaže ravnatelj i misionar.
Njegov je posao izazovan kao svaki drugi, ali razlika je, kaže, u tome kako promatramo taj izazov – gledamo li osobni interes ili na prvo mjesto stavljamo dobro za drugoga. 'Kada vidim da sam nekoga naučio da se sam brine o sebi te da je, zahvaljujući mojoj pomoći i poticaju, završio školu i našao posao, to je ljepota života. To je ono što mi u životu daje energiju i elan da nastavim.'
Zahvaljujući fra Ivici, djevojčica Joseline je, kao i tisuće druge djece, dobila priliku za novi život. Naš joj je 'Bosanac Ivica' omogućio školovanje a očinskom vjerom i poticanjem, svrstala se među najbolje svjetske stolnotenisačice, završila je prestižni fakultet i radila u vladi u Ugandi. Sada živi u Europi sa suprugom i troje djece, gdje je osnovala projekt Orutindo, koji pruža podršku siročadi i promiče kulturu Istočne Afrike. Joseline, kao i stotine druge djece, kojima je fra Ivica svojim djelima pokazao svijetlo na kraju tunela, s razlogom nazivaju svojim junakom.
Više o Centru Otac Vjeko može se naći na Facebook stranici Humanitarne udruge Srce za Afriku ili na web stranici www.vjeko-rwanda.info, a svi koji žele pomoći na neki drugi način ili imaju bilo kakvo pitanje mogu se javiti predsjednici Udruge Maji Sajler Garmaz na mail srce.za.afriku@gmail.com. Foto: Arhiva Udruge Srce za Afriku
