Još
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Tomo Vega, plesač i pisac za djecu: 'Kroz svoje priče želim ukazati na probleme i pokušati promijeniti svijest ljudi'

Svojom novom slikovnicom 'Grga traži obitelj' autor Tomo Vega želi senzibilizirati društvo za problematiku djece koja čekaju na posvajanje, a jedina im je želja imati svoju obitelj i dom

 tomo vega

Stvarnost u kojoj živimo, a pod time se podrazumijeva naša hrvatska stvarnost prije svega, prepuna je nepravednog prosuđivanja, predrasuda, nametnutih normi i stereotipa koji nas sve u nekoj mjeri čine nezadovoljnima i nesretnima.  Tomo Vega, Tomislav Odžić, novi je autor na našoj knjižvnoj sceni za djecu, koji je odlučio kroz svoje slikovnice obrađivati socijalne teme i probleme s kojima se suvremeno društvo suočava, te senzibilizirati javnost za poteškoće s kojima se nose djeca tijekom svojega odrastanja. Nedavno je objavio slikovnicu 'Grga traži obitelj' koja govori o dječaku, koji odrasta u domu za nezbrinutu djecu i željno čeka na posvajanje, a najveći mu je san imati svoju obitelj.

Na djeci razumljiv način prolazi kroz emotivna stanja i razmišljanja dječaka koji je različit od svojih vršnjaka po mnogočemu, a približavanjem njegove različitosti osvještava nas također da postoje ljudi u ovome svijetu kojima okolnosti nisu posložene na način na koji smo navikli te da su suosjećanje i empatija ključni za razvoj zdravoga društva.

Povodom objavljivanja ove nadasve zanimljive priče za djecu, razgovarali smo autorom Tomom Vegom i doznali nešto više o dječaku Grgi i njegovu svijetu. Ako želite doznati kraj ove priče, toplo vam preporučujemo da uzmete u ruke slikovnicu i zaronite u sudbinu dječaka koji jedino želi ljubav i prihvaćanje. A zar to ne želimo svi?

Vaša prva slikovnica 'Lukasova plesna pustolovina' govori o dječaku koji voli plesati. Što vas je motiviralo za pisanje ove slikovnice? Trener sam akrobatskog rock 'n' rolla i već godinama gledam kako nazadujemo kao društvo kada je ples u pitanju. Kada sam ja počeo plesati to je bilo cool i mi dečki smo bili face, danas, nakon 30 godina se sasvim drugačije gleda na dječake plesače. Nerijetko znaju biti predmet izrugivanja pa čak i žrtve vršnjačkog nasilja. Kako bih razbio predrasude i stereotipe, ali i educirao djecu i njihove roditelje odlučio sam progovoriti o tome. Slikovnica je po meni bila odličan alat komunikacije.

Druga, nova slikovnica 'Grga traži obitelj' posve je druge tematike. Jeste li bili inspirirani nekim stvarnim likovima ili? Jeste li se susretali s djecom po domovima? Jednostavno sam se odlučio pisati o poteškoćama s kojima se susreću djeca zbog svoje različitosti, a s ciljem da im dam podršku, junake i narative s kojim će se moći poistovjetiti. S druge strane, kroz svoje priče želim ukazati na probleme u društvu te na taj način pokušati promijeniti svijest ljudi. Prije dvije godine upoznao sam jednog, tada sedmogodišnjaka, koji je posvojen, ali inspiraciju sam dobio zbog našeg stanja u socijali i zakonodavstvu. Malo tko se pita kako je toj djeci i što možemo učiniti da im djetinjstvo bude ljepše. Smatram da je u današnje vrijeme neophodno biti socijalno angažiran, inkluzivan i edukativan. Volio bih da moja djela budu mali dio pozitivnih promjena u društvu.

U slikovnici je zanimljiv odnos dječaka Grge i prijatelja Prozirka. Jeste li vi imali imaginarnog prijatelja u djetinjstvu? Mislite li današnja djeca, okružena svijetom interneta i tehologije i dalje imaju imaginarne prijatelje? Prozirko ima važnu ulogu u ovoj slikovnici i meni osobno je jako drag lik. Vjerujem da će se svidjeti i malim čitateljima. Iako imam bujnu maštu, nikada nisam imao imaginarnog prijatelja. Vjerujem da bi to bilo fora. U današnje doba djeca su preokupirana virtualnim svijetom i, po meni, imaju sve slabije socijalne vještine. Imaju sve manju potrebu za stvarnim, a kamoli za imaginarnim prijateljima.

 grga i prozirko

Kako ste se odlučili objavljivati slikovnice u svome, 'vlastitom' aranžmanu, a ne u nekoj većoj izdavačkoj kući? U zadnjih par godina broj samoizdavača u Hrvatskoj je u porastu. Imao sam dvije ponude, ali sam ih odbio. Kroz sve svoje uspjehe i neuspjehe u životu sam prošao sam i vjerojatno je to (p)ostao moj obrazac djelovanja. Znao sam da me čeka težak put, ali sam od samog početka vjerovao u svoje slikovnice i poruke koje kroz njih šaljem. Do sada nisam požalio.

Što mislite, koji je najbolji način da se dijete nosi sa svojom različitošću? Naime, različitost je nit poveznica prve i druge slikovnice. Kako roditelji mogu dijete ohrabriti na prihvaćanje svoje različitosti?

Na različitost treba gledati pozitivno. Bogatstvo je u različitostima i što prije to shvatimo, život postaje ljepši. Smatram kako neki roditelji ne prihvaćaju da je njihovo dijete različito, drugačije, i to reflektiraju na svoje dijete. Roditelj bi trebao voljeti i prihvaćati svoje dijete bezuvjetno, biti mu podrška kroz cijeli život, neovisno je li se uklapa u kalupe društva i okoline. Djetetu, ali i odraslima, jako je važno biti prihvaćeno, biti dio obitelji, razreda, ekipe u kvartu... Ako unutar obitelji dobije podršku, djetetu će biti lakše i u društvu jer će znati da su tu roditelji koji će mu biti potpora ako zaškripi.

Kako bi pomogli svom djetetu da prihvati sebe i svoju različitost, možda roditelj može napraviti plakat ili neku prezentaciju o slavnim ličnostima koji su se proslavili zahvaljujući svojim različitostima (Albert Einstein, Nikola Tesla, Pink, Freddy Mercury, Rita Ora, Oprah,...). To može biti zanimljiv zajednički projekt – dovoljno je otići na Google ili Wikipediju.

Jeste li se vi kao dječak u nečemu osjećali drukčiji od većine svojih vršnjaka? Svi smo drukčiji i po nečemu posebni. Među mojim vršnjacima ja sam bio onaj kreativan, svestran, debeljuškasti dječak, koji se bavio akrobatskim rock 'n' rollom, glumio u školskim predstavama i čitao knjige. Oduvijek sam bio sanjar, imao neke svoje lude ideje i za neke nerealne ciljeve. Međutim, nisam zbog toga imao problema među vršnjacima, ali sam bio 'crna ovca' u obitelji. Voljeli smo se, ali se nismo razumijeli. Tako je i danas.

Ako jeste, kako ste 'pomirili' svoju različitost sa svijetom koji teži da svi mi budemo razvrstani po 'ladicama' i s nekim etiketama na sebi? Etikete su za odjeću, ne za ljude. Svi smo mi rođeni takvi kakvi jesmo. Kada prihvatimo sebe sa svim svojim različitostima tek onda počinjemo živjeti svoj život, onako istinski. Npr. ako je netko rođen sa smeđim očima, može staviti leće u boji, ali će zauvijek biti smeđoka osoba. Sve drugo je laganje sebe i drugih. I smeđe oči lijepo sjaje kada su sretne.

Imate li već ideju za neku sljedeću slikovnicu? Da, ali neću otkriti o čemu se radi.

Razgovarala: Sanja Matasić

Foto: Studio idea

Najnovije

Najpopularnije