Nasljednici su hrvatski band u usponu, zaljubljenici u r’n’r i dobru glazbu, a na sebe su skrenuli pozornost spotom i pjesmom ‘Samo sanjaj’. Postavu benda čine Barbara Buljubašić na basu, ‘uvijek netko drugi’ na bubnjevima te otac i sin Farkaš, Branimir i Roko ili Brankas i Rif.
Nasljednici tunel
Budući da u istome bendu sviraju tata i sin, zainteresirali smo se za ovu neobičnu, ali očito vrlo uspješnu glazbenu suradnju pa smo odlučili tatu i sina podvrgnuti nekim pitanjima. Pa, eto, kako sin vidi tatu, a kako tata vidi sina…

Sjajno izgledate i zvučite, kako je nastao bend i kako je tata Brankas upao u kombinaciju benda?

Sin Rif: U 8. razredu (ako se dobro sjećam) počela me zanimati električna gitara pa sam tako pretkraj osnovne i na početku srednje škole osnovao bend. Svirali smo covere, ali i neke pjesme koje smo Brankas i ja zajedno napisali. Nakon što se taj bend polako raspao, budući da smo Brankas (tata) i ja zajedno pisali pjesme, odlučili smo da ćemo ih zajedno i svirati, pa smo se dali u potragu za postavom i ubrzo se našli na stageu.

Roko, koliko je tata utjecao na tvoj glazbeni ukus?

Sin Rif: Moram priznati da gotovo u potpunosti. Budući da doma ima tona gramofonskih ploča, koje je tata skupljao dok je bio klinjo, rocker kao ja, stalno sam ih slušao i otkrivao novu mjuzu. I dandanas ih nisam sve poslušao, ali sada već i ja otkrivam novu mjuzu Brankasu.

Brankas, kako se odjećaš na pozornici uz svoga nasljednika?

: Kao prvo, Rif je najbolji gitarist u Hrvatskoj, pa i šire. On je sidro i jarbol benda, osim što mu je atraktivna svirka, atraktivna mu je i pojava, a bez nekog srcelomca nemoguće je zamisliti pravi rock band starog kova kakav volimo mi, ali i naša mlada publika. U svirci se na njega uvijek možeš osloniti jer je najkreativniji i najpouzdaniji: gitara u njegovim rukama svira, pjeva, plače, vrišti i vodi, a sve to i kad pukne žica ili dvije. Pozornica je najbolje mjesto na svijetu, a uz njega i stoput više.S obzirom na brojne obveze, kako usklađujete termine za probe?

tata i sin

Tata Brankas

: Kao prvo, Rif je najbolji gitarist u Hrvatskoj, pa i šire. On je sidro i jarbol benda, osim što mu je atraktivna svirka, atraktivna mu je i pojava, a bez nekog srcelomca nemoguće je zamisliti pravi rock band starog kova kakav volimo mi, ali i naša mlada publika. U svirci se na njega uvijek možeš osloniti jer je najkreativniji i najpouzdaniji: gitara u njegovim rukama svira, pjeva, plače, vrišti i vodi, a sve to i kad pukne žica ili dvije. Pozornica je najbolje mjesto na svijetu, a uz njega i stoput više.S obzirom na brojne obveze, kako usklađujete termine za probe?

Sin Rif: Nalazimo se kad god možemo tako da smo se često na probi nalazili i odmah nakon plesne, glazbene, srednje, posla... Teško je naći se u tjednu tako da uglavnom imamo probe vikendom, ali iskoristimo svaku rupu u rasporedu ako je imamo.

Tata Brankas: Da, obveza imamo puno, Rif ide u dvije srednje škole (MIOC i Umjetničku školu Franje Lučića), a priprema i ulogu u aktualnoj, zabavnoj i poučnoj –izvrsnoj predstavi ‘Mamurluk’ s kazalištem ‘MultiKulti’ koju će igrati po školama… Ja radim politički Jutarnji kolegij srijedom i vanjskopolitički komentar petkom u najgledanijoj emisiji HTVa ‘Dobro jutro, Hrvatska’, a povremeno otputujem u inozemstvo snimiti reportaže… No obaveze nam nisu problem, problem je korona i epidemiološke mjere… nije toliko teško održati ni napetost i energiju, koliko je teško održati na okupu ‘koncertni/klupski band’ koji ne smije svirati godinu i pol. Pritom nemojte zaboraviti da su rockeri danas rijetke zvjerke, većina je mladih na elektronici ili cajkama. No nema energije do žive svirke, a svirati se može samo na instrumentima, drugo je ipak tek programiranje. Nismo neki dogmatski pravovjernici, ali mi sviramo to što sviramo… Za cajke pak nemamo ni stas ni glas. Ni želudac.

Iako vas je situacija s Covidom zakočila na neko vrijeme, uskoro će vas publika moći slušati u zagrebačkim klubovima. Jeste li spremni za krcat raspored?

Tata Brankas: Mi smo rođeni spremni kad je stage u pitanju. Tu tek počnemo disati, za ljubav je potrebno dvoje –za život punim plućima band i publika.

Sin Rif: Željni smo svirke i željni smo ludila koje nas čeka kada stanemo ispred publike, fali nam taj osjećaj i ta energija od publike koja nas je punila zadovoljstvom, no, nažalost, još čekamo da epidemiološke mjere popuste. U međuvremenu, dali smo se i u potragu za novim bubnjarom, tako da svatko tko je zainteresiran, neka nam se javi na insta profil @nasljednici!

Kako biste opisali svoj glazbeni izričaj?

Tata Brankas: Mi smo nasljednici svega dobrog u rock ‘n rollu, ali volimo i soul, jazz, funk… blues, country, punk, novi val, hard i heavy rock su već uključeni u RnR, zar ne? Sviramo po osjećaju i volimo improvizirati i iznenaditi same sebe i druge, a pritom svi imamo klasično glazbeno obrazovanje. U svirci idemo na energiju i osjećaj, ne zamaramo se formom. Nastojimo svirati emotivno i razumljivo, a biramo i skladamo ‘pjesme’ –  dakle, onu formu koja počinje s nekim tekstom, odnosno stihovima… svaka naša pjesma ima priču. Mislim da nas zato publika voli jer se u njima prepoznaje.

Sin Rif: Glazba koju sviramo je blues rock na tragu Stonesa, Zeppelina, Creamovaca, Beatlesa... ali ne volimo se svrstavati u ladice, napisali smo više od 50 pjesama i opus nam je šarolik. Jedino što nam je važno je da pjesma ima energiju i priču s kojima se publika može povezati.
Rif i Brankas
Tko piše glazbu, tko tekstove?

Sin Rif: Obojica pišemo i tekstove i glazbu, ali najčešće ja u potkrovlju vikendice sviram i improviziram, a kad god se nađe nešto što dobro zvuči, Brankas se pridruži pa doda neki tekst i pjesma se odmah posloži.

U obitelji imate još jednog talentiranog glazbenika. Hoće li se uskoro, u bendu, otvoriti i mjesto za njega?

Tata Brankas: Mi ga vabimo, s Rokovim starim bandom Tabula Rasa otpjevao je ‘Angie’ i ‘Wholla Lotta Love’ na završnom koncertu u OŠ Gustava Krkelca, kad je Rif bio sedmi, a Fran četvrti razred. To je bio jedan lud koncert koji se pamti… Poslije je osvojio drugo mejsto na Natjecanju mladoga glazbenog stvaralaštva, pjevajući duet iz filma ‘La La Land’, a pjevao je i na dječjoj Euroviziji za Dan Europe u Novom Zagrebu uz Bojana Jambrošića. Plan je bio da me zamijeni za mikrofonom kad mi opadne kosa, ali ne da se, previše se ‘uozbiljio’ i sad već ostvaruje lijepe uspjehe kao mladi nadareni pijanist, pa iako se svakog radnog dana budi uz ‘Brown Sugar’, umjesto zvuka budilice, pred spavanje satima sluša klasiku i mislim da u tom smjeru idu njegovi snovi. Nasljednici za njega uvijek imaju spreman mikrofon i klavijature, i on to zna.

Razgovarala: Zvjezdana Bubnjar

Foto: Privatni arhiv, Tina Grgić, Tin Bedenko