Doula Una: 'Danas žene sve više traže doule, ali nas i dalje nije dovoljno'

Kako ste došli na ideju kreiranja zanimljivih afirmacijskih karata? Koja je bila vaša uloga, a koja Ana Tevšić Nauković?

Pozitivne afirmacije krenula sam koristiti u svojoj trudnoći i iako sam na početku bila skeptična, ispostavila su se kao jako moćan alat za moju psihu. Iako mi je trudnoća bila posve zdrava, imala sam problema sa začećem, a oko mene su samo bile negativne priče o trudnoći i porodu. To me je jako strašilo i stvaralo mi tjeskobu. U trenutku kada sam shvatila da se nikako ne mogu opustiti, i da nisam prisutna u trudnoći te odlučila stvari uzeti u svoje ruke. Među ostalim stvarima koje sam isprobala, tu su bile i pozitivne afirmacije koje su mi i kasnije postale alat za pozitivnije razmišljanje. U mom radu kao doula često sam znala trudnicama preporučiti pozitivne afirmacije, a neke moje klijentice su me i same iznenadile svojim već ispisanim afirmacijama. Tako sam imala word document sa stotinjak pozitivnih afirmacija i varijacija, i koristila ih u svom radu. Zavidno sam gledala strane špilove karata s prekrasnim ilustracijama, i s obzirom na to da sam vizualan tip, baš mi je bilo žao što toga kod nas nema. Iako sam htjela naručiti koji špil, za svoj rad kao doula a i za buduću trudnoću, poštarina bi često bila više od samog špila, a sve su bile na stranim jezicima. Tada mi je došla ideja da napravim svoj špil, i time omogućim ovaj divan alat ženama s naših prostora. Odmah sam u glavi znala da želim tople boje i ženstvene, raznolike ilustracije. Prva osoba koja mi je pala na pamet za te ilustracije bila je čudesna Ana Tevšić Nauković, koja je nakon prve kave odmah shvatila što želim, i neizmjerno mi pomogla u realizaciji ovog projekta.

Kako afirmacijske karte utječu na trudnice?

Naše misli utječu na našu svakodnevicu. Utječu na to kako se osjećamo, utječu na to kako percipirate određene probleme, kako se s njima nosimo. Utječu čak i na naše fizičko zdravlje. Puno nas je i samo iskusilo kada veliki stres, napetost, strah ili ljutnja rezultiraju bolovima u trbuhu, u glavi, problemima s probavom, pad imuniteta i slično. U trudnoći su žene još podložnije tome jer im je tijelo u posebnom, popularno zvanom, drugom stanju. Pozitivan stav može uvelike olakšati iskustvo trudnoće i dodatno ga uljepšati, što samo po sebi može pozitivno utjecati na porod, postpartum i majčinstvo kao takvo. Čitanjem pomno biranih pozitivnih afirmacija svaki dan, pomaže nam da preoblikujemo način na koji gledamo na trudnoću, na svoje tijelo, na svoju snagu i na svoju bebu. To nam pomaže da u trudnoću budemo pozitivnije, opuštenije, svjesnije i prisutnije.

Početkom godine objavili ste i ilustriranu stručnu e-knjižicu o dojenju. Jesu li vam se majke povratno javile nakon čitanja i koji vaš savjet im je posebno pomogao?

Digitalna knjižica za dojenje nadmašila je sva moja očekivanja. U preko 250 prodanih primjeraka, dobila sam jako puno pozitivnih reakcija. Najdraži komplimenti su mi kada mi žene jave da su izbjegle sve zamke jer ih je moja knjiga unaprijed pripremila, da im je moja knjižica bila glavni pokretač za dojenje, da im je dala samopouzdanje i sigurnost i odluku da doje...ali najdraži komentari su mi kada kažu da misle da bi moja knjižica trebala biti obavezno štivo i da se treba dijeliti u rodilištima. Jednom prilikom sam i dobila poruku kako u sobi za babinjače četiri žene listaju moju knjižicu, svaka na svom uređaju. Mislim da savjeti oko pravilnog hvata, prevenciji mastitisa te jednostavno kako dojenje i laktacija funkcionira, su tri najbitnija aspekta moje knjižice za dojenje.

S kojim se mitovima o trudnoći najčešće susrećete?

Najviše mitova zapravo se odnose na porod i na dojenje, međutim i trudnoća ima svoj set popularnih mitova. Mislim da jedna od daleko najraširenijih je da trudnica treba jesti za dvoje. To nikako nije ispravno. Iako se potreba za kalorijama nešto malo diže od standardne, to je zaista minimalno a puno veći fokus bi trebao biti na kvaliteti nego na kvantiteti kada pričamo o prehrani. Druge se uglavnom odnose na to da se može odrediti spol po načinu “nošenja” trbuha, a mi imamo i puno drugih babskih priča koje više služe za razonodu.

Kada kažete da ste posvećeni holističkom pristupu majčinstvu, na što mislite?

Majčinstvo i holizam su dva životna aspekta koja su meni jako bliska i za koja smatram da idu rukom pod ruku. Mi smo kao ljudi kompleksna bića. Naše zdravlje i dobrobit sačinjava se od fizičkog zdravlja, prehrane, kretanja, i od psihičkog zdravlja, nošenja sa stresom, mogućnost otpuštanja i opuštanja. Svi ti aspekti su međusobno iznimno povezani i imaju velik utjecaj jedan na drugog. Društvena smo bića i zajednica nam je potrebna da rastemo i napredujemo. Tu je i aspekt duše i duševne dobrobiti. Nažalost, danas živimo u vremenu kad je u puno većem fokusu samostalnost i opipljiv uspjeh, koji najčešće znači da su svi premoreni jer rade previše a nemaju mogućnost raspodijeliti poslove i osjećati se podržano od strane zajednice. Ovo se posebno osjeća kod majki, koje su nekoć kroz povijest bile gledane kao najbitnije individue u zajednici, gdje se njihovo zdravlje i dobrobit cijenila, i gdje je cijelo “selo” sudjelovalo u odgoju djeteta. Kako danas toga skoro više nigdje nema, majke su često ostavljene na milost i nemilost situacije, gdje se njihovo fizičko, mentalno, društveno i duševno stanje stavlja u drugi (a nerijetko i treći) plan. U takvim situacijama je iznimno teško pristupiti majčinstvu i odgoju djeteta na cjelovit način, gdje također uviđamo važnost djetetovog fizičkog, mentalnog, društvenog i duševnog stanja. Zato kada pričam o holističkom pristupu majčinstvu, pričam o tome kako je bitno da u trudnoći, porodu, postpartumu, dojenju i svemu što dolazi nakon pristupamo tako da poštujemo svoje potrebe kao majke. Potrebu za pravilnom prehranom i suplementacijom, potrebom za kretanjem i tjelovježbom, potrebom za razgovorom i podrškom bližnjih, i potrebom da tražimo pomoć kada ju zatrebamo. Tek kada prema majkama pristupamo cjelovito, možemo i prema djeci, a naša je odgovornost djeci pružati ono najbolje.

Što vas je potaknulo na to da postanete doula?

U vlastitoj trudnoći, kako sam spomenula, borila sam se s osjećajima straha i nervoze. Po karakteru sam “štreber” i obožavam znanje. Uvijek učim i gutam nove knjige na tjednoj bazi. Tako sam i u trudnoći odlučila nemir rješavati s edukacijom, i kroz taj proces učenja i istraživanja, otkrila doule. Jako mi se svidio cijelo koncept, i kako sam sama uzela doulu, zaljubila sam se u taj posao i prije nego sam ga krenula raditi. Još u trudnoći sam se upisala na obuku za doule i znala da će me u tom smjeru život odvesti. Moj suprug me apsolutno podržao od prvog dana (kad je i rekao “ti bi bila odlična doula”) i to je jedina motivacija koja mi je ikada bila potrebna.

Na koji način se u Hrvatskoj postaje doula? Kako je tekao vaš put edukacije i kada ste je započeli?

Doula se postaje nekom početnom obukom, te kasnije po želji certifikacijom čiji uvjeti ovise o organizaciji preko koje se certifikacija vrši. Ja sam zapravo završila dvije obuke za porođajnu doulu, prvu internacionalnu DONA obuku, organiziranu od strane Hrvatske Udruge Doula, a zatim drugu regionalnu, B Doula obuku, organiziranu od strane Balkanske Organizacije Neovisnih Doula. Kasnije sam se odlučila za certifikaciju kroz BOND, i nakon godinu i pol ispunila sve uvjete i time postala prva doula u Hrvatskoj s tom certifikacijom. Trenutno mi je velika želja upisati i obuku za postpartum doulu (iako već radim kao doula punog spektra), a svoje znanje obogaćujem tečajima aromaterapije, tretmana abdomena, tajlandske masaže i sličnim holističkim praksama. Prošle sam godina završila i obuku za savjetnicu za dojene a trenutno sam u procesu certifikacije za internacionalnu porođajnu edukatoricu a i nutricionističku savjetnicu za trudnoću, postpartum i uvođenje dohrane kod djece. Osim što osobno volim učiti, mislim da se u radu kao doula moramo nastaviti educirati, kako bismo najbolje podržali svoje klijentice.

Koja je točno uloga doule na porodu?     

Osim pripreme na porod koja se odvija u samoj trudnoći, doula na porodu je sve što ženi u tom trenutku može biti. Ponekada masiramo satima i satima da ženi olakšamo bolove trudove. Ponekada pričamo, tješimo, podržavamo i dodajemo vodu ili prirodni napitak bogat elektrolitima. Ponekada pomažemo trudnicu u kretanju. Ponekada radimo sve to i još više. A ponekada smo samo i tamo, tihe i nečujne, da rodilja zna da smo tu ako bilo što zatreba. Sve ovisi o ženi i njezinim željama i potrebama. Često je ženi samo dovoljno da je uz njih osoba koja je smirena, staložena, opuštena kojoj vjeruju, uz koju su se pripremali i koja je to sve već prošla. A ima situacija gdje je potrebno da izvučeno cijeli arsenal znanja, vještina i tehnika za olakšavanje poroda. Većina nas ima iste bazne tehnike, no ovisno u kojem smjeru nas je edukacija dalje odvela, tu nam se vještine razlikuju. Ja sam veliki fan masaže, pritiska i aromaterapije, no uvijek se prilagodim ženinim potrebama. Često imamo i ulogu da ženi neke stvari pojasnimo koje joj možda nisu u trenutku jasne, i da mirna komunikacija puna povjerenja jako puno znači.

Što nakon poroda? Na koji način tada radite sa ženama? Razgovarate li uživo i posjećujete li ih ili se komunikacija odvija preko telefona?

Ja nakon poroda žene najčešće posjetim dva puta (ako je potrebno i više), a između tog perioda čujemo se i naravno telefonski. Tu pomažem s toplim i hranjivim obrokom, posebnom i sigurnom mješavinom čaja, nježnom masažom, pomažem s uspostavom dojenja i tu sam za mamu u kojem god obliku je njoj potrebno. Ponekada je to samo razgovor, osoba s kojom majka može proći iskustvo poroda, kako se sada osjeća, što joj je potrebno…Ponekada je to pokazivanje kako se masira trbuščić kod bebice, osnove baby handling-a, osnove nošenja u elastičnoj marami. U postpartumu nam je cilj njegovati i podržati ženi, kako bi joj taj period bio što lakši i kako bi se što bolje oporavila.

Do sada ste bila doula za oko 60 žena. Je li to zanimanje sve popularnije kod nas te uviđaju li i zdravstveni radnici vašu ulogu?

Da, ako računamo sve aspekte mog rada, ne samo kao pratnja na porod, već i edukacija, priprema, postpartum i ostalo, sad sam već i prešla 60 žena. Zanimanje je kod nas definitivno sve popularnije, ali čak bih rekla da žene sve više traže doule ali nas i dalje nije dovoljno. Posebno nas fali u južnoj Dalmaciji i Slavoniji, ali se nadam da će se porastom potražnje, i više žena odlučiti na ovo predivno zvanje, i da ćemo time što više i bolje podržati što veći broj žena u Hrvatskoj i time i mijenjati pogled društva na trudnoću, porod i babinje.

Gdje češće idete na porode, u rodilišta ili kod kuće? Medicinsko asistirani kućni porodi u Hrvatskoj su legalni. Koliko se žena, prema vašem iskustvu opredjeljuje za tu varijantu?

U rodilišta idem više jer se žene za njih više opredjeljuju. U zadnjih godinu dana, obzirom na pandemijske mjere, najčešće pratim ženu do samog rodilišta, dok kod kuće s njom odrađujem prve faze trudova. Kućni porodi kod nas su dozvoljeni, ali ne i regulirani kao što je to slučaj u većini razvijenih zemalja svijeta. Dakle, nije zabranjen, ali nije ni omogućen. U inozemstvu je dovoljno prisustvo primalje, nije potreban liječnik, jer kandidatkinje za kućne porode moraju biti isključivo one žene s niskorizičnom, zdravom trudnoćom. Na porode kod kuće u Hrvatskoj ne smije dolaziti primalja iz Hrvatske (hrvatskim je primaljama onemogućen rad izvan rodilišta), ali može iz inozemstva, pa su to najčešće one iz Austrije, Slovenije i Italije. Nažalost, to ostavlja jednu veliku rupu u sistemu pa se žene koje žele kućni porod ne mogu jednostavno organizirati jer su predaleko ili si to ne mogu priuštiti. U zadnjih par godina kod nas je porastao broj kućnih poroda, pogotovo u pandemiji, pa bi bilo logično da idemo ka regulaciji kućnih poroda jer bi to omogućilo opcije ženama te olakšalo pritisak na sama rodilišta.

Postali ste majka s 23 godine. Jeste li i sama imala doulu na porodu?

Jesam, imala sam doulu kroz trudnoću, na samom porodu i u postpartumu. To mi je bila jedna od najboljih odluka koje sam ikada donijela i u svakoj idućoj trudnoći bih sigurno opet imala doulu.

U društvu postoje tabu teme o kojima se ne razgovara, poput spontanih pobačaja i seksualnih trauma, koje ženama otežavaju porod. Razgovarate li o tome sa svojim klijenticama te na koji im način pomažete prebroditi strahove?

Da to su teme o kojim se nerado priča no nažalost su jako česte i stigmatizacijom tih događaja samo otežavamo ženama koje su kroz to prošle. Ja se trudim sa svojim klijenticama otvoreno o tome razgovarati, kao i stvoriti siguran prostor gdje se mogu o tim temama otvoriti. Obje teme mogu uzrokovati strahove koji se pojavljuju u trudnoću ili na porodu, i zato zaista zna biti bitno imati osobu koja je toga svjesna, koja je neosuđujuća i koja je beskompromisna podrška. U slučaju prijašnjih ili trenutnih spontanih, bitno je da žena ne krivi sebe i svoje tijelo i da ženi damo priliku da iskusi svoju bol i tuguju. Često tu znamo uz razgovor i napraviti neki mali ritual ili ceremoniju, tipa pisanje pisma bebi, da žena može lakše izraziti svoje emocije i na neki način odati počast svojoj bebi. Kod situacija kao što su seksualne traume, osjećam se dužno naglasiti ženama da se te traume ponekada znaju vratiti za vrijeme poroda, gdje smo posebno ranjive i gdje tijelo može ponovno proživjeti te traume. Zato je bitno osvijestiti i raditi na tome, ili barem biti svjesni da može imati ulogu u porodu. U tim situacijama zaista se trudim dati ženi do znanja da sa mnom ima potpuno siguran prostor sada i zauvijek, i da sam tu za nju. Preporučim i rad sa psihoterapeutom te znam i preporučiti da se to upiše u planu poroda ili iskomunicira s medicinskim osobljem, pogotovo ako ženi smetaju vaginalni pregledi, ideja anestezije i slično. Ovo nikako nisu jednostavne teme, međutim potrebno je o njima pričati jer mogu utjecati na dobrobit trudnice/rodilje a one za to nisu krive. Nažalost se u mom radu često ispostavi neka prijašnja situacija seksualne traume, a i spontani pobačaji su puno češći nego što smatramo.

Rođeni ste u Aleksandriji, jesu li vam roditelji porijeklom iz Egipta i Hrvatske? Koji su vaši korijeni?

Roditelji su mi porijeklom s cijelog prostora Balkana. Moj djed je zbog posla s obitelji živio u Egiptu, pa su se vratili u Hrvatsku, ali je moj otac, također radi posla otišao u Egipat s mojom majkom i tada jednogodišnjom sestrom. U Aleksandriji smo se rodile moja druga sestra i ja, i tamo smo proveli dugo godina i jedan velik dio mog djetinjstva. Iako rodom nisam iz Egipta, on je jedan velik dio mene kao osobe i iznimno sam vezana za njega, pogotovo moj rodni grad Aleksandriju. Trudimo se ići svake godine, moj muž (koji me u Aleksandriji i zaprosio) i sin obožavaju Egipat, a ja se uvijek iznova veselim svojim prijateljima, hrani, kulturi i onog osjećaja da sam u svom drugom domu.

Razgovarala: Karmen Miletić
Fotografije: Robert Gašpert