prosao-sam-i-iskusio-sve-od-najveceg-ocaja-i-nemoci-do-najsretnijeg-stanja-u-kojem-se-covjek-moze-pronaci

Danas kada nam je svakodnevnicu poremetila pandemija čiji se kraj ne nazire, mentalno zdravlje postala je tema koja je napokon došla na red i o kojoj se sve više priča. Djeca koja su mjesece provela školujući se kod kuće uz ekrane, koje ionako većina prekomjerno koristi, kojoj su uskraćena druženja s prijateljima kakva su bila nekada, roditelji koji su mjesecima radili od kuće, mnogi i u istom prostoru s malom i velikom djecom... zatim majke nakon poroda, kojima je uz sve ostalo itekako potrebna i takva podrška... tu su i ljudi koji dožive smrt voljene osobe... oni kojima se dogodila neka tragedija... svi oni itekako su važni i njihovo mentalno zdravlje jedino je što ih može izbaviti iz svih 'nevolja'. Priča Slavena Škrobota, putopisca i travel blogera, koji je baš u tome pronašao izlaz i smisao nakon što je zauvijek ostao invalid, toliko je inspirativna da, vjerujemo, mnogima može pružiti nadu u bolje sutra. Naime, prošlo je punih 12 godina od toga kobnog dana te je na društvenim mrežama napisao emotivan post o tome što je prvo poželio kad je doznao da više nikad neće moći hodati i kako mu je zapravo nesreća promijenila život. Svakako ga pročitajte!

"Je li život lijep? Danas je točno dvanaest godina otkako sam skokom u more skočio na prijatelja, slomio vrat te trajno ostao paraliziran i ovisan o kolicima te tuđoj pomoći. Skok je to koji je zauvijek okrenuo moj život naglavačke. Volim se šaliti kako je ovo moj drugi rođendan, ali istina je da mi je na ovaj dan pružena nova šansa i da je počeo moj neki novi i meni totalno nepoznati život.

Kada sam nastradao i kada sam po prvi put ugledao svoju atrofiranu nogu, moja prva reakcija bila je: "Ja neću ovako živjeti i možete me odmah ubiti". Na sreću, moja obitelj, prijatelji, moja glava, tvrdoglavost i inat pokazali su mi da i ovakav drukčiji, ali i puno teži život itekako vrijedi živjeti.

U dvanaest godina naučio sam cijeniti male stvari, naučio sam da je život samo jedan (bez obzira na to što ih ja očito imam 9) i da u njemu treba i uživati. Naučio sam da svatko od nas vodi svoje bitke i da svaka priča ima dvije strane. Naučio sam se boriti za sebe, naučio sam to da je obitelj jedina koja će uvijek biti tu i naučio sam tko su mi pravi prijatelji. Naučio sam i ne biti naivan i ne vjerovati svakome. Naučio sam razmišljati pozitivno i iz svake životne situacije izvući ono najbolje. Naučio sam da život nije vrijeme koje prolazi nego dani koji se pamte. Zahvalan sam na svojoj obitelji koja mi je najveća podrška, dobrim ljudima a i onima koji su mi činili nešto loše i povrijedili me, jer upravo sam od njih najviše naučio!

Mučilo me dugo što raditi sa životom u ovakvoj situaciji. Nisam se vidio u ni u čemu i tražio sam se godinama. Brinulo me to, ali odlučio sam se prepustiti i pustiti da život sam pronađe svoj put. Kada čovjek završi u ovakvome stanju nije ni malo lako pronaći svoju svrhu, smisao, hobi i nešto što češ raditi.

Ja danas ponosno mogu reći da sam sve navedeno pronašao. Danas se nalazim upravo tamo gdje i želim biti i ne bih to mijenjao ni za što. Dobro, možda za nove noge ajde. Danas radim ono što volim, što me ispunjava, čini sretnim i u čemu iskreno uživam. Pri tome očito inspiriram i motiviram ostale ali nema boljeg osjećaja nego tog kada ti se javi netko kome si uistinu na neki način pomogao. To je neprocjenjivo!

Danas sam privilegiran što imam i sve vas, vas gotovo 32000 pratitelja koji vjerno prate svaki moj korak, podržavate me i motivirate. Vi ste isto tako moje gorivo koje me tjera naprijed i bez vas ovoga ne bi bilo, bez vas danas ne bih uživao u biciklu! Danas mi vrata više nisu zatvorena nego se otvaraju sama od sebe i tko zna gdje će me ovo sve tj. ovaj životni put odvesti. Kada sad pogledam unazad, kakvih je to samo dvanaest godina bilo! Prošao sam i iskusio sve, od najvećeg očaja i nemoći do najsretnijeg stanja u kojem se čovjek može pronaći. Tih dvanaest godina izgradilo me u osobu upravo kakva sam i želio postati! Učim svaki dan, napredujem i pokušavam biti bolji!

U tih dvanaest godina penjao sam se po planinama, kupao u oceanima i Mrtvome moru, uživo gledao polufinale i finale svjetskog nogometnog prvenstva, rušio rekorde, dovodio tijelo do granica izdržljivosti i stalno podizao ljestvicu. Lutao sam pustinjama, našao sam se u opasnim situacijama, uživo gledao i družio se s najdražim glazbenicima, našao sam se s leopardom oči u oči i još mnogo mnogo drugih stvari koje mi sada ne padaju na pamet, jer žurim ovo sve napisati...

Je li život lijep? Definitivno, ako si ga takvim učiniš i posložiš sve u glavi! Sretan mi rođendan!", napisao je Slaven kojemu i mi žeimo sretan baš taj, drugi rođendan.