Tijekom djetinjstva gradimo sliku o sebi i svojoj vlastitoj vrijednosti koja nas prati cijeli život. Kao majka djevojčice od 12 godina, pogotovo sada u vrijeme ljeta, kada se naša tijela razotkrivaju u laganoj odjeći i kupaćim kostimima, primjećujem da se moje dijete osjeća nesigurno i neugodno zbog neprihvaćanja vlastita izgleda.

Društvene mreže danas nameću lažne ideale ljepote i kao da mladim ljudima direktno u mozak govore 'nesavršen si i ružan', 'nisi kao tamo neka influencerica ili influencer'.

Iako svojoj kćeri svakodnevno govorim da je kvalitetna osoba, da je posebna, da je lijepa i vrijedna, ovo ljeto primjećujem da se skriva, da se srami svojega tijela i da misli o sebi kako i 'nije baš privlačna'.

I čini se kako danas, u 21. stoljeću, ljudi sve teže prihvaćaju sebe i vole sebe onakvi kakvi jesu. Jedna žena, Jessica Gomez, majka dvoje djece, 2017. je napisala na svome FB profilu pismo 'Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu', koje je zbog svoje tematike i iskrene želje da mladi ljudi pogledaju u sebe i pronađu svoju ljepotu, postalo viralno.

Prenosimo ovo pismo u cijelosti, kao želju da naša djeca postanu svjesna pravih vrijednosti i kvaliteta i odaberu život slobodan od samoosuđivanja jer nisu identični kao tamo neki 'savršeni' likovi koji im se pokazuju na društvenim mrežama.

Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu, ja sam ova žena koja sjedi na ručniku pokraj tebe. Ova što je došla s jednim dječakom i jednom djevojčicom.Prije svega želim ti reći da je baš lijepo što sjedim blizu tebe i tvojih prijatelja u ovom djeliću vremena u kojem se naši prostori dodiruju jedan s drugim, a zrak je ispunjen vašim smijehom, razgovorom i glazbom.Znaš što? Malo sam se trgnula shvativši da nisam svjesna kada sam odatle prešla ovdje: od toga da sam „djevojčica“ do toga da sam „gospođa pored“, od toga da sam ona koja na plažu ide s prijateljima do one koja vodi djecu sa sobom.No ne pišem ti zato. Pišem ti jer bih ti voljela reći zašto se moj pogled zaustavio na tebi. Vidjela sam te i nisam mogla da te ne primijetim.Vidjela sam da si se posljednja skinula. Vidjela sam da si bila iza svih ostalih u grupi, da si skinula majicu kada nitko nije gledao, da ne bi privukla pažnju. Ali, ja sam te vidjela. Iako nisam baš tebe gledala, vidjela sam te.Vidjela sam da sjediš na ručniku u pažljivo odabranom položaju, sakrivaš svoj trbuh rukama.Vidjela sam kako stavljaš kosu iza ušiju, spuštajući glavu da bi mogla da je dohvatiš, vjerojatno da ne bi morala pomaknuti ruke s te 'opuštene' poze u kojoj se ne vidi trbuh.Vidjela sam kako ustaješ i odlaziš u vodu, gutaš nervozno knedlu jer moraš pričekati svoju frendicu tako stojeći, izložena pogledima, i kako ponovno koristiš ruke kako bi se sakrila, kao da su pareo. Pokušavala si sakriti svoje strije, celulit, višak masnog tkiva...Vidjela sam da ti je neugodno jer nisi mogla sakriti cijelo tijelo dok si se udaljavala od grupe na isti, diskretan način na koji si skinula majicu.Ne znam je li ta tvoja neugoda sa samom sobom nekako povezana s načinom na koji je tvoja prijateljica, koju si čekala, raspustila svoju gustu kosu na savršena leđa kojima su samo nedostajala Victoria Secret krila. A ti si, u međuvremenu, gledala u pod. Tražila si neko sklonište u sebi, pokušavala si se sakriti u samu sebe.Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu, voljela bih da ti mogu reći mnogo toga… Možda zato što sam ja, pre nego što sam postala gospođa s djecom, bila tu, na tvom ručniku.Voljela bih ti reći da sam, zapravo, bila na tvom i na ručniku tvoje prijateljice. Bila sam ti i bila sam ona. A sada nisam ni jedna ni druga ili sam možda malo od obje. Kada bih mogla vratiti vrijeme, jednostavno bih izabrala zabavljati se umjesto toga da umanjujem svoju vrijednost razmišljajući na kojem od dva ručnika bih radije bila.Voljela bih ti reći da sam vidjela da u torbi nosiš knjigu i da, kakav god da je trbuh na tvom sedamnaestogodišnjem tijelu, izgubit će svoj oblik prije nego što ti izgubiš bogatstvo svog uma.Voljela bih ti reći da imaš prelijep osmijeh i da je šteta što si toliko zauzeta skrivanjem sebe da se nemaš vremena smijati.Voljela bih ti reći da je tijelo kojeg se sramiš lijepo samo zato što je mlado. Lijepo je samo zato što je živo. Zbog same činjenice da te grli i nosi ono što si ti zaista i što je s tobom u svemu što radiš.Voljela bih ti reći da bi se trebala gledati očima žene u tridesetim godinama, jer bi tada shvatila koliko zaslužuješ da budeš voljena i da voliš samu sebe.Voljela bih ti reći da te osoba koja te jednog dana bude zaista voljela neće voljeti zbog toga kakvo je tvoje tijelo, već će obožavati tvoje tijelo, svaku oblinu, svaki njegov dijelić, svaku liniju, svaki mladež. Obožavat će jedinstven i divan dizajn tvog tijela, a ako to ne bude tako, ako te ne voli takvu kakva jesi, ne zaslužuje tvoju ljubav.Voljela bih ti reći, i molim te vjeruj mi, da si savršena takva kakva si, prelijepa u svojoj nesavršenosti.Ali što ti mogu reći ja, samo žena s ručnika pored…No znaš što? Došla sam sa svojom kćeri, onom u roza kupaćem kostimu, onom što se igra na obali i sva je prljava od pijeska. Njezina jedina briga danas je hladna voda.Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu, tebi ne mogu reći ništa.Ali njoj ću reći sve, baš SVE.I reći ću SVE i svome sinu.Jer je to način na koji zaslužujemo biti voljeni. I na taj način bi trebalo voljeti.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock