I Marija Jerneić je mama koja je rodila carskim rezom: 'Bebama je porod 35 puta teži nego rodiljama!'

"Pripremala sam se za vaginalni porod i moja želja je bila da on bude bez medicinskih intervencija. I bila sam spremna! Osjećala sam to svakom svojom porom. Tog 16. ožujka, suprug i ja smo došli u rodilisšte na UZV i CTG te ga je medicinska sestra zamolila da napusti zgradu, jer pratnja više nije dozvoljena. To je bio prvi udarac! Tada mi je počela mjeriti tlak i u tom trenu je došla dr. Berberović koja je pratila moju trudnoću i rekla da predlaže indukciju 19. ožujka, ako se do tada ništa ne pokrene. Meni je u tom trenu tlak skočio na 180 doslovno i raspala sam se. Nisam htjela indukciju, barem u tom trenu na nju nisam bila spremna. Pa napravila sam apsolutno svu moguću pripremu za vaginalni porod prirodnim putem i nisam htjela pristati na drugo", priča Mara, kako ju zovu od milja te nastavlja: "Kad je doktorica vidjela moji reakciju, a i tlak koji je skočio, rekla je da ćemo ipak onda pričekati. Nakon toga sam svaki 3. dan dolazila vjerno na UZV i CTG i odlazila doma, jer bilo je sve dobro, a ni beba još nije bila spremna za vanjski svijet. Tako je trebalo biti i 22. ožujka u 8:00, no svi znamo što se tog dana u 6:24 dogodilo...".

Zagrebački potres izazvao je pravi kaos i pomutnju, i uza sve strahote koje je prouročio, svi se jako dobro sjećamo dirljivih prizora rodilja koje na hladnoći stoje u ogrtačima pred bolnicama, sa svojim tek rođenim bebicama u naručjima... Marija je imala pravu sreću da ga je prespavala, no koliko je uistinu bio strašan uvjerila se po dolasku pred bolnicu...

"Kad smo došli pred rodilište tamo je bio kaos, žene s bebama umotanim u dekice i plahte bježe iz rodilišta... nisam mogla ući u zgradu i kad sam dobila telefonom odjel na kojem sam trebala raditi pregled, rekli su mi da me ne mogu pregledati i da obrađuju samo trudnice koje leže kod njih na patologiji. Tada sam u šali doslovno rekla: "kaj da me ulove trudovi me ne bi porodili?" I... rekli su mi da ne bi, da bi mi preporučili da idem u Vinodradsku. Trudna 41 tjedan, sat i pol nakon potresa, ja ne znam gdje ću roditi. Cijelo vrijeme sam bila izrazito smirena i kao da je sve to prolazilo pored mene. Nisam dala da me ništa izbaci s puta kojim sam odlučila ići. Znala sam da je s bebom sve dobro, uredno sam osjećala pokrete i duboko u duši sam znala da će do sutra sve biti na mjestu. I bilo je. Ponovo sam došla u rodilište na pregled, pa sljedeći dan ponovo i 25. ožujka je bio posljednji dan do kada smo mogli čekati...".

Premda se svo vrijeme nadala porođaju bez intervencija, stvari su se odvile sasvim drugačije. 

"Tada sam bila spremna na sve, i na indukciju i na porod uz medicinsku intervenciju i na carski rez, ako 'ne daj Bože' do njega dođe. Tog 25. ožujka u 6 ujutro, po snjegu uz prelazak punkta između županija (jer trajao je lockdown i bili smo ograničeni u kretanju) uspjeli smo stići do rodilišta. Muž me ostavio ispred, ušla sam u rodilište sama sa sinom u trbuhu i koferom u ruci. Prošla sam obradu i u 7:00 doktorica mi je stavila gel za poticanje trudova. Plesala sam, pjevala, hodala, vježbala, meditirala u rađaoni... babice i doktorica su me često obilazili, bila sam na vezi sa suprugom i sa dr. Jennette, vesela i mirna jer čekam trenutak kad ću upoznati sina. Trudovi su se razvili po CTG uredaju, ali ja ih nisam osjećala. Sestra Sanja me pitala "zar stvarno to ne osjećate?", no doista nisam baš ništa. Vrijeme je prolazilo... moje stanje se nije mijenjalo, beba se kretala i javljala, ali bez želje za stvarnim izlaskom. Moje tijelo nije reagiralo. Dr. Berberović mi je u obilasku u 12:00 rekla da mi, ako se ništa ne dogodi i ne pokrene u roku od sat vremena, preporuča carski rez. Beba je bila procijenjena na 3900 grama, ja sam u tom trenu imala 39 godina i to je bila moja prva trudnoća. Rekla mi je da možemo čekati i 12 sati i da se opet ništa ne dogodi. A da će mi snaga svakako trebati u danima koji dolaze", priča nam glumica Gradskog kazališta Komedija, koja je na kraju, u razgovoru sa suprugom odlučila prihvatiti savjet njezine liječnice.

"Ništa se nije pokrenulo. Jednostavno sam bila zatvorena. Čuvala sam bebu od svega. Globalna energija svijeta u pandemiji, lockdown, potres, sve to je očito ostavilo traga na meni i vaginalni porod se nije mogao pokrenuti. Nešto prije 13:00 su me počeli pripremati za carski rez. U 14:04 sam rodila. Nisam imala savršen porod kakav sam zamišljala, vizualizirala i priželjkivala... ali sam dobila savršenog sina, koji je čim su mi ga stavili na prsa počeo sisati... u izrazito fizički teškim trenutcima nakon poroda carskim rezom, moj sin je bio toliko nježan prema meni i na prvom susretu je napravio sve da možemo što prije doma", kazala nam je te s nama podijelila kako danas gleda na svoju priču o porodu.

"Zahvalna sam doktorici na odluci koju je donijela i zahvalna sam što je tako završilo! Zahvala sam što je tako započeo život našeg sina! Kroz pripremu za porod vodila sam se mišlju kako ću napraviti sve da sinu olakšam dolazak na ovaj svijet. I to sam zapravo i napravila pristavši na porod carskim rezom!". 

I baš tako, na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati i trebamo ih prigrliti s jednakom zahvalnošću kao i one koje ide po planu. Život je nepredvidiv, a dolazak novog bića na svijet nešto najljepše što jedna žena može iskusiti. I potpuno je svejedno je li rodila tzv. prirodnim porođajem ili pak carskim rezom. Bitno da je sve sretno završilo i da je, kako je Marija kazala, tim činom olakšala svojoj bebi put do prvog susreta s njom, svojom mamom. 

Tekst: Josipa Scotti Čavlina
Foto: Instgaram @maraboop