Nedavno je iz tiska izašla knjiga naziva 'Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji (nasreću, vi ste je pročitali)', koji nas je zaintrigirao. Da nam je naša 'hrpica' djece dopustila, pročitali bismo ju u dahu, no tada vjerojatno ne bismo uspjeli procesuirati brojne primjere i savjete o odgoju koje je autorica Philippa Perry tako dobro sažela u ovoj knjizi. Tu su još i primjeri vježbi i alata koji svakom mogu pomoći da odgoji sretno i zdravo dijete, jer upravo je to ono što želi svaki roditelj. I baš nitko ne želi uprskati stvar! Da bi dijete uistinu bilo sretno, nužno je da roditelji prihvate sva njegova raspoloženja, osjećaje i oblike doživljavanja svijeta. 

Za početak vam donosimo ulomak iz knjige, koji najbolje pojašnjava zašto negativno reagiramo na nešto što je naše dijete učinilo ili zatražilo, a nama u datom trenutku nije odgovaralo ili je bilo neprmjereno. Vjerujemo da će vam to saznanje uvelike pomoći da razmislite prije nego li loše reagirate, a zatim i da prihvatite kada griješite i naučite što poduzeti s tim u vezi. Vjerujemo i da ćete nakon što pročitate ovaj ulomak, baš kao i mi, poželjeti ovu knjigu pročitati do kraja!

***

Djetetu je potrebna toplina i prihvaćanje, fizički dodir, vaša fizička prisutnost, ljubav uz postavljanje granica, razumijevanje, igra s osobama svih dobi, umirujuća iskustva te vrlo mnogo vaše pažnje i vašeg vremena. Dakle, to je vrlo jednostavno i ovdje možemo završiti knjigu. Ali nije tako jer nas u životu neke stvari ipak ometaju: okolnosti, dječji vrtić, novac, škola, posao, nedostatak vremena i zauzetost... a to nije sve, kao što i sami znate.

No, ono što vas može ometati više od bilo čega drugog jest ono što vam se događalo dok ste i sami bili malo dijete. Ako ne razmislimo o tome kako smo mi sami odgojeni i što smo dobili u naslijeđe, te se stvari mogu vratiti da bi nam se osvetile. Možda ste se zatekli kazujući nešto slično ovome: "Zaustila sam da nešto kažem i iz mojih su usta izašle riječi moje mame." Dakako, ako su to bile riječi zbog kojih ste se osjećali željeno, voljeno i sigurno dok ste bili dijete, to je onda u redu. No, često su to upravo suprotne riječi.

Ono što vas može ometati, primjerice, vaš je nedostatak samopouzdanja, vaš pesimizam, štitovi koji vam blokiraju osjećaje, kao i strah da će vas preplaviti osjećaji. Ili, kad je konkretno riječ o odnosu s našom djecom, ometati nas može sve ono što nam smeta kod njih, ono što od njih očekujemo ili naši strahovi u vezi s njima. Mi smo samo karika u lancu koji se proteže tisućljećima unatrag i unaprijed tko zna dokle.

Dobro je to što možete naučiti preoblikovati svoju kariku, a to će poboljšati život vaše djece i njihove djece; osim toga, s tim možete početi ovoga trenutka. Ne morate postupati potpuno jednako kao što su postupali vaši roditelji; možete odbaciti sve ono štetno. Ako ste roditelj ili ćete to postati, možete otvoriti knjigu svog djetinjstva i upoznati se s njime, istražiti ono što vam se dogodilo, kako ste se tada osjećali u vezi s tim, kako se osjećate sada i, nakon što ste prelistali cijelu knjigu, uzmite iz nje samo ono što vam je potrebno.

Ako su vas tijekom odrastanja roditelji uglavnom poštovali kao jedinstvenog i dragocjenog pojedinca, izražavali bezuvjetnu ljubav, pružali dovoljno pozitivne pažnje te ako ste imali pozitivne odnose s članovima obitelji, tada ste dobili obrazac za stvaranje pozitivnih i funkcionalnih odnosa. Zauzvrat, to vam je pokazalo da biste mogli pozitivno utjecati na svoju obitelj i svoju zajednicu. Ako to vrijedi za vas, tada preispitivanje vlastitog djetinjstva vjerojatno neće biti suviše bolno.

Ako niste imali takvo djetinjstvo, a to vrijedi za velik broj ljudi, razmišljanje o prošlosti može izazvati emocionalnu nelagodu. Mislim da je nužno da postanemo svjesniji te nelagode kako bismo postali svjesniji načina kojima je možemo spriječiti da se prenese na našu djecu. Velik dio onoga što smo naslijedili sakriveno je izvan naše svijesti. Stoga je katkad teško odrediti reagiramo li na ponašanje svog djeteta iz ovoga trenutka ili su naše reakcije ukorijenjene u prošlosti.

Mislim da će ova priča pokazati što time mislim. Ispričala mi ju je Tay, mama puna ljubavi i viša psihoterapeutkinja koja poučava ostale psihoterapeute. Navodim obje njezine uloge kako bih vam pokazala da se čak i najsvjesniji i najdobronamjerniji među nama mogu u emocionalnom smislu izgubiti u prošlosti i početi reagirati na prošlost, a ne na ono što se događa ovdje, u sadašnjosti. Priča počinje kad je Tayina kći Emily, stara gotovo sedam godina, doviknula mami da je zapela na penjalici i da joj pomogne da siđe.

Rekla sam joj da siđe, a kad mi je rekla da ne može, iznenada sam se razbjesnila. Mislila sam da je smiješna – lako se mogla sama spustiti. Viknula sam: "Silazi odmah!"

Emily je na kraju sišla. Onda me pokušala uhvatiti za ruku, ali sam i dalje bila bijesna pa sam je odbila, na što je ona počela plakati.

Kad smo stigle kući i zajedno pripremile čaj malo se smirila, a ja sam samo pomislila: "Bože, djeca stvarno mogu biti naporna" i otpisala cijelu stvar.

Tjedan dana kasnije bile smo u zoološkom vrtu i naišle na još jednu penjalicu. Ugledavši je osjetila sam grižnju savjesti. Očito se i Emily prisjetila prethodnog tjedna jer me pogledala gotovo sa strahom.

Upitala sam je bi li se htjela popeti. Ovaj put, umjesto da sjednem na klupu s mobitelom, ostala sam stajati i paziti na nju. Kad se Emily učinilo da se zaglavila, pružila je ruke prema meni da joj pomognem. Ovaj put bila sam ljubaznija. Rekla sam joj: "Jednu nogu stavi ovamo, drugu onamo i uhvati se za ovu prečku pa ćeš moći sama sići." Tako je i učinila.

Kad je sišla, upitala me: "Zašto mi prošli put nisi pomogla?"

Razmislila sam o tome i odgovorila joj: "Kad sam bila malena, nana se prema meni odnosila kao prema princezi i svuda me nosila; stalno mi je govorila da pazim. Zato sam imala osjećaj da ništa ne mogu sama napraviti i na kraju sam izgubila samopouzdanje. Ne bih htjela da se to dogodi i tebi pa ti zato nisam htjela pomoći kad si me zamolila da te skinem s penjalice. To me podsjetilo kad sam bila tvoje dobi i nisam smjela sama sići s penjalice. Obuzeo me bijes pa sam se iskalila na tebi, što nije bilo fer."

Emily je podigla pogled prema meni i rekla: "A ja sam mislila da ti jednostavno nije stalo."

"Ma nije tako", rekla sam, "stalo mi je, ali u tom trenutku nisam znala da sam ljuta na nanu, a ne na tebe. Žao mi je."

Itekako je lako osuditi nešto istog trenutka ili pretpostaviti nešto o vlastitoj emocionalnoj reakciji, a da i ne razmislimo je li to više povezano s nečim iz naše prošlosti čega smo se prisjetili ili s onim što se događa ovoga trenutka.

Ali kad osjetite bijes ili neku drugu mučnu emociju, kao što su negodovanje, frustracija, zavist, gađenje, panika, razdražljivost, bojazan,
strah ili slično, kao reakciju na nešto što je vaše dijete učinilo ili zatražilo, bilo bi dobro to shvatiti kao upozorenje. Ne kao upozorenje da vaše dijete radi nešto pogrešno, nego kao pokazatelj da je nešto probudilo osjećaje iz prošlosti.

Stvari se često odvijaju ovako: kad na svoje dijete reagirate bijesom ili nekom drugom pretjeranom emocijom, to je zato što ste se tako naučili braniti od onoga što ste osjećali kad ste bili iste dobi. Niste ni svjesni toga da bi ponašanje djeteta moglo potaknuti vaše osjećaje očajanja, čežnje, osamljenosti, ljubomore ili neispunjenih potreba. Zato i nesvjesno prihvaćate lakši put: umjesto da suosjećate sa svojim djetetom, prepustite se bijesu, frustraciji ili panici.

Osjećaji iz prošlosti koji se mogu probuditi dolaze od starijih generacija. Mojoj je majci smetalo vrištanje djece u igri. Zamijetila sam da i ja sama postajem uznemirena kad bi moja kći i njezini prijatelji bili bučni, iako su zapravo uživali. Htjela sam saznati nešto više o tome, stoga sam upitala majku što bi joj se dogodilo kad bi se kao dijete bučno igrala. Rekla mi je da je njezin otac, moj djed, imao više od pedeset godina kad se ona rodila, stoga je često patio od glavobolja pa su sva djeca po kući morala hodati kao po jajima, inače bi nastradala.

Možda se bojite da ćete, ako uvidite da katkad izgubite kontrolu nad svojom razdraženošću, time dodatno pojačati te osjećaje ili da će oni postati stvarniji. No, zapravo, kad sami sebi priznamo te neprikladne osjećaje i za njih pronađemo alternativnu priču, u kojoj djecu ne smatramo odgovornima za njih, nećemo djecu smatrati krivom što su u nama potaknula takve osjećaje. Ako to možete učiniti, manje je vjerojatno da ćete ih iskaliti na djeci. Nećete uvijek moći otkriti priču koja bi objasnila zašto se tako osjećate, ali to ne znači da ta priča ne postoji, a ta bi vam činjenica mogla pomoći.

Jedan od problema mogao bi biti u tome što ste kao dijete imali osjećaj da se ljudima koji su vas voljeli možda niste uvijek sviđali. Katkad su mogli misliti da ste naporni, prezahtjevni, da ste ih razočarali, da ste nevažni, da ih ljutite, da ste nespretni ili glupi. Kad vas ponašanje vašeg djeteta podsjeti na to, bude se ti stari osjećaji te počnete vikati ili ih izražavati na bilo koji drugi negativan način.

Nedvojbeno je teško postati roditelj. Preko noći dijete postaje najzahtjevniji prioritet svakog trenutka u svakom danu. Kad ste dobili dijete, možda ste naposljetku shvatili s čim su se morali nositi vaši roditelji i možda ćete ih više poštovati, više se s njima poistovjetiti ili više suosjećati s njima. No, morate se identificirati i s vlastitim djetetom. Ako razmislite kako ste se vi sami mogli osjećati kao dijete iste dobi u kojoj je vaše dijete, to bi vam moglo pomoći da razvijete više suosjećajnosti prema njemu. Tako ćete lakše shvatiti njegovo ponašanje koje u vama budi potrebu da ga odgurnete od sebe i više ćete suosjećati s njim.



Tekst: J. S. Č., ulomak iz knjige 'Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji (nasreću, vi ste je pročitali)'
Foto: Shutterstock