Emocije koje proživljava roditelj s manjim pravima često su teške i gotovo nepodnošljive, a dijete je najčešće rastrgano između dvije strane, s nemogućnošću da od oba roditelja dobije ono što bi trebalo, ljubav i brigu te osjećaj sigurnosti i prihvaćanja.

Donosimo priču jedne mame, koju ćemo spominjati inicijalima jer je njezin slučaj vrlo osjetljiv, a ona u sudskom procesu za podijeljeno skrbništvo.

Od bivšeg partnera razišla sam se davno, dok je kćer još bila malena, a ona je ostala živjeti sa mnom. Razišli smo se sporazumno, bez sudskog postupka, i pritom nismo uređivali pitanja roditeljske skrbi, što se tada činilo jednostavno rješenje, međutim, bilo je pogrešno.

Djevojčica je živjela sa mnom 11 godina, a bivši partner čak neko vrijeme nije plaćao niti alimentaciju, viđao je dijete kad bi on želio, a kada bi je uzeo kod sebe, dijete bi često provodilo vikend s njegovim roditeljima, a on je bio odsutan. Kada samu rekla da ću pokrenuti spor za uspostavu alimentacije, odgovorio je: ‘Ako budeš tražila alimentaciju, tražit ću skrbništvo!’

Kako je često mijenjao partnerice, djevojčicu je viđao u ‘slobodno vrijeme’.

Budući da sam psiholog po struci, i da radim s djecom, svjesna sam kako nepovezanost s oba roditelja utječe na emotivni razvoj djeteta pa sam se svih prethodnih godina trudila da dijete viđa oca i s njim održava odnos, kao što sam se trudila da naši problem ostanu dalje od djeteta, nisam je htjela uplitati niti sam ikad išta loše govorila o njemu.

No druga je strana očito imala drukčiju priču. Često joj je govorio protiv mene, svaki problem o kojem bismo raspravljali on bi joj prenosio, pritom govoreći o meni ružne stvari.

Jednom mi je rekla: ‘Mama, moj tata tebe doslovno ne može smisliti’, i tada mi je bilo posve jasno što sve može čuti iz njegovih usta.

Kada sam pokrenula spor oko alimentacije, došla je od tate i rekla mi: ‘Mama, zašto tražiš tatu novce? Nema tata novaca!’

Nakon što sam dobila spor o uzdržavanju, počeo je kćer uvjeravati da se preseli kod njega, a argument mu je bio ‘da je sa mnom bila 11 godina i sad bi bilo u redu da malo živi s njim". Iskoristio je situaciju da je uvjeri u preseljenje kada smo moja obitelj i ja prodali stan i preselili malo izvan grada, u veći prostor (kuću).

Razumljivo je da je dijete htjelo ostati u svojoj staroj školi, no način i razlozi koje je navodio su bili sporni. Na primjer, govorio bi: 'Neće valjda živjeti na selu, ona je gradsko dijete, kako će jadna putovati vlakom, neće valjda ići u školu na selu ili u Zaprešiću'. Doveo me pred gotov čin, nije se sa mnom ništa prethodno dogovarao, a kćer je došla nakon vikenda provedenog kod njega s riječima: ‘Mama, ja od jeseni živim kod tate’.

Iako mi je srce puklo, nisam mogla na silu zadržati dijete niti sam željela.
tuzna-prica-jedne-mame-manipulacijom-mi-je-oduzeo-dijete

Njegova otuđujuća ponašanja ubijala su odnos mene i kćeri!

Ono što me najviše boli, moja kćer tolerira tatina ponašanja usmjerena protiv mene i prema njemu je jako protektivna. Priklanja se njegovim mišljenjima i stavovima o svemu. Razumna je i pametna, no zbog nezrelosti, mnoge stvari ne razumije pa je pristrana. Dok je ja nastojim štititi od različitih neprikladnih informacija sa svoje strane, on joj servira informacije s kojima dijete ne treba raspolagati (o sudskim postupcima, problemima odraslih i slično).

Budući da nemamo sudsku presudu, nagodbu ili plan zajedničke roditeljske skrbi, susreti se odvijaju dogovorno, a ‘dogovor’ najčešće pada na leđa djeteta (‘neka sama odluči kad želi doći’). Nastojim da se vidimo svaki tjedan, a to je, zbog njezinih školskih obaveza, uglavnom vikendom, i nije uvijek izvedivo jer dijete, naravno, treba i s tatom ponekad provesti vikend

Znalo se dogoditi da je ne vidim po mjesec dana radi različitih okolnsti (npr. bolest). Želim da moje dijete ima mamu što više, po mogućnosti 50% vremena, koliko i tatu. Nisam zadovoljna što kraj žive majke o njoj brinu tatine djevojke, koje učestalo mijenja, čak i onda kada ja imam mogućnost i izrazim želju za brigom (npr. tijekom bolesti ili praznika).

Ponekad otac određuje kada ćemo se viđati (‘neka je tu kod mene preko tjedna a tebi nek’ dođe za vikend’) ili pokušava kontrolirati način na koji nas dvije provodimo vrijeme kada smo zajedno, govoreći joj što treba napraviti dok je kod mene.

Ono što je najgore, bivši partner nikada nije zadovoljan s onim što ja radim, i to jasno govori djetetu.

Na primjer, kćer je godinama trenirala ples, dok je živjela kod mene, i uživala je u tome, a on ju je sustavno uvjeravao da prestane ići na ples i nudio joj aikido. Toliko je dugo ustrajao dok dijete, da bi njega učiniklo sretnim, nije prestalo ići na ples koji je nju činio sretnom.

Što kažu institucije?

Institucije su umanjivale značaj otuđujućih ponašanja oca te nisu prepoznale mogućnost da djetetova želja možda nije autentična, već da bi mogla biti rezultat očeve manipulacije kroz godine, a mene su neke od institucija stavile u isti koš s otuđujućim roditeljem, ne prepoznavši problematiku roditelja koji je meta (target) otuđitelja. Srećom, djevojčica nije otuđena, ali je definitivno u riziku. Jedna od institucija predložila je kompromisno rješenje - podijeljeno skrbništvo odnosno dogovor 50:50% ili tjedan - tjedan, što sam ja objeručke prihvatila jer sam svjesna da dijete treba oba roditelja i da je to najbolje rješenje u većini situcija, sukladno novijim istraživanjima. U konačnici, zbog toga sam se i učlanila u Udrugu za ravnopravno roditeljstvo. Sve ono što otac ne radi dobro institucije kao da ignoriraju, a sve zato što je djete reklo da želi živjeti s njim iako to možda i nije u njezinu najboljem interesu.

Trenutno smo u sudskom procesu za skrbništvo koji, kako sada stvari izgledaju, mogao bi se završiti do kćerine punoljetnosti.

Nadam se da će dijete u određenoj dobi prepoznati kolika je moja ljubav za nju i da uvijek ima mamu uz sebe, bez obzira na ovu trenutnu situaciju koja je vrlo bolna za mene, a vjerujem i za nju.

Tekst: S. M.

Foto: Shutterstock