Zabavna i poučna priča o važnosti prijateljstva, toleranciji i prihvaćanju drugačijih koju je još davno napisao glumac Slavko Sobin, dobila je svoje papirnato izdanje. Njegove 'Šapice' u izdanju Mozaik knjige, već neko vrijeme uveseljavaju najmlađe čitatelje. A kako i ne bi kad su glavni likovi dva psa - jedan mali, ulični, ničiji i sretan s onim što nema i jedan kućni, dobro odgojeni, nezadovoljan s onim što ima, koji do kraja priče postanu veliki prijatelji. Dodatan bonus za malene su i predivne ilustracije koje potpisuje Patricio Alejandro Aguero Marino.

Zašto je napisao baš slikovnicu za djecu, planira li pisati još, do čijeg mu je mišljenja prije izdavanja ove priče bilo najviše stalo i koje su to vrijednosti koje bismo djeci trebali usaditi od najranijih dana, u nastavku nam je ispričao i sam glumac, autor ovog djela i vlasnik dva čupava ljubimca.

'Šapice' su izvorno napisane za kazalište... Kada i gdje se igrala predstava i kako si došao na ideju da ju ukoričiš u slikovnicu?

Predstava se igrala u mom tada matičnom kazalištu Gradskom kazalištu mladih u Splitu, ali bila je koncipirana tako da možemo vrlo lako s njom putovati, obišli smo dobar dio obale u par godina. Dan danas zapravo još tamo igra u božićno vrijeme. A za ideju da je pretvorim u slikovnicu su nekako najviše navijali moji roditelji, ona je svojevrstan poklon njima. Trebalo im je 'samo' 10 godina da me dovoljno ohrabre da je pošaljem izdavaču. Urednik Mozaika knjiga, Zoran Maljković ukazao mi je veliko veliko povjerenje što ju je uzeo i izdao. Smiješno je to što nam je poslovni sastanak bio na jednom križanju na Knežiji, s maskama i distancom, što ne djeluje kao obećavajuć start za jednu toplu dječju priču, ali taman je bio onaj prvi lockdown tako da što se moralo nije bilo teško.

Glavni likovi su psi, što nimalo ne čudi za jednog ogromnog obožavatelja četveronožnih kućnih ljubimaca... Je li te neki određeni pas inspirirao da napišeš 'Šapice'?

Pa ima tu miješanja mog prvog psa Done, onda tadašnje Scampy... svi moji psi su spašeni s ulice i to su nevjerojatno zahvalna bića i samim time neiscrpno inspirativna za priču koja najviše govori baš o zahvalnosti.

Tema je prijateljstvo, tolerancija i prihvaćanje drugačijih... vrijednosti do kojih bismo svi trebali držati u životu, no nije uvijek tako. Jesi li inspiraciju za temu pronašao u nekim stvarnim događajima? Što djeca mogu naučiti iz ove tvoje priče, a misliš da je važno da nauče dok su mali?

Najviše sam se osvrnuo na ovaj sustav vječne usporedbe, koji u naše vrijeme nije postojao. Nismo imali brendiranu odjeću, svima su nam obitelji bile više manje iste platežne moći i postojao je uvijek osjećaj jednakosti. Danas iz priča čujem da su te klasne razlike i ruganje onima koji imaju manje svakodnevnica što i ne čudi s obzirom na uzore s društvenih mreža. Glavna pouka 'Šapica' je da treba biti zadovoljan onim što imaš i ne dozvoliti nikome da te spušta samo zato što posjeduje nekakve materijalne vrijednosti koje čak ni sam nije ostvario, već ih je stekao rođenjem.

Kome si prvome dao da pročita slikovnicu, čije ti je mišljenje bilo najvažnije kada si ju odlučio izdati?

Roditeljima i onda 10 godina nikome. Ali predstavu je u međuvremenu pogledalo na stotine djece i po reakcijama mi se činilo da nije baš da ništa pametno nisam rekao u njoj. Tako da stojim iza priče i mogu je s ponosom preporučiti roditeljima. A i prve reakcije na slikovnicu sad kad je u prodaji su stvarno motivirajuće.

I kako djeca (pa i odrasli) reagiraju na 'Šapice'? Koliko ti znači ta povratna informacija od malih i velikih čitača?

Zahvaljujući društvenim mrežama koje su eto nekad grozne, a nekad divno sredstvo komunikacije, vidim da klinci vole 'Šapice'. Moja želja je da one traju, da nisu samo kupljene u valu jednog pozitivnog i dosta glasnog PR-a koji imam kao glumac, nego da će imati literarnu vrijednost zbog pouka i sadržaja.

I sam si kao dijete volio čitati. Koje knjige rado pamtiš iz djetinjstva?

'Pale sam na svijetu' mi je najdraža slikovnica, ali sav džeparac sam trošio na '5 prijatelja'. Jedva sam čekao da dođe nova i pročitao bih je u dahu. Obožavam čitati i dan danas, ništa ne potiče kreativnost i maštu kao čitanje. Tako sam samome sebi prošle godine postavio izazov da svaki tjedan pročitam jednu knjigu, znači 52 u godinu dana. Naravno, nisam uspio toliko, ali pročitao sam nekih 27, 28 knjiga i na Instagramu redovito objavljivao svaku koju pročitam te za one koje su mi se jako svidjele to i napisao. Neke od njih su 'Putujuće kazalište' Zorana Ferića koja mi je bila savršena, zatim 'Južina' Nebojše Lujanovića, autobiografija Marine Abramović 'Prolazim kroz zidove', 'Knjiga radosti' autora Dalaj Lame, Douglasa Abramsa, Desmonda Tutu. Ove godine imam sličan plan pa tako trenutno čitam 'Tijelo' Billa Brysona.

Planiraš li i dalje pisati za djecu?

Pa sigurno stiže nastavak 'Šapica', jer već imam složen narativ u glavi. Čak mi je i draži od prvog dijela i ako mi izdavač dozvoli, bit će malo duži i možda čak za starije klince.

I za kraj, par rečenica o tvojima šapicama, Bubi i Mari... zašto ih toliko voliš?

Meni su psi uzor. To zvuči strašno kad kažem, ali oni su oličenje zahvalnosti, poniznosti, empatije, ljubavi i življenja u trenutku.

Razgovarala: Josipa Scotti Čavlina

Foto: privatni album