Svatko tko je upoznao Dalibora Matanića – kojeg nitko ne zove imenom, nego nadimkom Dado – vjerojatno ga neće ni brzo ni lako zaboraviti. On je sila koju ni sile prirode ne mogu zaustaviti. Energičan i neumoran kao uvijek, usprkos svemu došao je na snimanje i strpljivo pozirao – sve dok studio nije zadrmao potres. Izazovna vremena, ali i žilav frajer...
Sudbina i karakter očito su mu predodredili da bude žestoko društveno eksplicitan, nerijetko vrlo angažiran, a u stavovima slobodan i vokalan, što izražava i filmovima i izjavama, a ponekad i eksplozivnim javnim istupima. Vjerojatno je jedan od međunarodno najnagrađivanijih domaćih filmskih redatelja, a ne libi se režirati ni kazališne komade, reklame i serije. Javnosti je možda i najpoznatiji po uspješnoj seriji „Novine“ koja je prodana Netflixu pa je zahvaljujući tome dostupna u 200-tinjak zemalja svijeta auditoriju od pola milijarde potencijalnih gledatelja.
- Je li režija za tebe ponajprije igra ili rad? Ili kombinacija jednog i drugog?
Uvjeren sam da bez igre ono što radite nema smisla, mozak postane jedna rutinirana melasa koja je jednaka i kod „najuspješnijeg“ biznismena i kod onih Japanaca koji mirišu tuđe pazuhe pri testiranju novih kozmetičkih proizvoda, što je netko proglasio najlošijim poslom na svijetu. Uvijek citiram braću Cohen koja su jednom izjavila: „Samo nas pustite da se igramo u svom dijelu pješčanika.“ Bez obzira na to je li riječ o poslu, odnosima s ljudima ili ljubavi, mislim da smo bez igre, strasti i veselja sve promašili. Jednom kad budemo odlazili s ovog svijeta, sjećat ćemo se samo onih trenutaka u kojima smo uživali, bili sretni, davali drugima i dobivali od njih. Za mene je režija stvaranje jednog velikog pješčanika u kojem se igra mnogo djece. Čak i ako netko u njega zaluta kao umorni, cinični starac, mi ga za nekoliko minuta pretvorimo u raspojasano derište. Treba jako puno raditi, od 0 do 24 sata, da bi pješčanik zaživio u punoj snazi, no jednom kada ga uspostavimo, nijedno dijete – ni ono od 7, ni ono od 77 godina – ne želi izići, što je možda i najveći kompliment našem pozivu.
- S obzirom na to da ti je (samo) 45 godina, tvoja je filmografija dosta bogata, a napravio si i mnogo serija, reklama, predstava... Znači li to da imaš puno energije, ambicije, sreće i volje ili?
Svi koji me poznaju potvrdit će da sam veliki radoholičar. Trebate imati sve navedeno, ali rad je opako usađen u mene pa stalno nešto kopam i vrtim. Moj je ritam jednostavno takav.
- Kakav si na setu, vičeš li na ekipu ili si nježan, smiren, pun razumijevanja?
Nastojim izbjeći nervozu na setu. Oni nervozni imaju nesreću što imam odličan sluh pa ih čujem i kada su udaljeni 100 metara od mene te osjećam kada šire paniku. U takvim situacijama skupim svoj tim koji pod pauzom vježba krav magu i demonstriramo im naučeno.
- Što je Adriatic noir?
- Što te trenutačno okupira, na čemu radiš? Što je „Područje bez signala“?
„Područje bez signala“ je TV serija od šest epizoda prema knjizi Roberta Perišića. U glavnim su ulogama Rene Bitorajac, Krešimir Mikić, Tihana Lazović i Goran Bogdan. Tijekom pandemije ipak smo uspjeli snimiti glavni dio serije, trebamo još nešto snimiti izvan Hrvatske, za što mislim da je prilično velik podvig. Serija je modernistička posveta staroj radničkoj klasi i nadam se da će se svidjeti publici.
- Kako je u braku?
Fenomenalno. Sve sam to ostvario u produžecima (ha-ha-ha) tako da preporučujem ljudima da budu hrabriji i prije. To je sasvim drukčija, viša razina i osjećam se povlaštenim jer je živim.
- A s djecom? Jesu li ona ogledalo u kojem se bolje vidimo pa nam je to drago ili pak, ponekad, krivo?
Najbolje što mi je donio lockdown jest to što je moj sin Max shvatio da ima tatu. Kako sam prije stalno snimao, ovo je bila jedinstvena prilika da često budemo zajedno, i napokon jesmo. Lola, Max i Neo već su sada deset puta pametniji i od mene i od Helene. Imaju jako puno naših osobina, ali na desetu potenciju. Drago mi je što im možemo pomoći u njihovu odrastanju, ali da smo nadrapali... jesmo.
- Hoće li virus ipak ujediniti svijet ili je to iluzija?
Trebalo bi nasrnuti na materijalni svijet kako bismo vratili osjećaj jedinstvenosti koji nas je pratio na početku. A ako ne ide, neka se svijet podijeli na one koji kukaju jer ne rade kafići i na one koji su svjesni da je ovo bila iznimna prilika za restartanje i bolje nas, ljude. Ako iz ovakve krize ne iziđemo humaniji, solidarniji i ljepši iznutra, jao, jao, jao.
- Imaš li neku veliku želju za budućnost?
Htio bih predavati film, režiju i glumu, nekako imam osjećaj da bismo dobro komunicirali. Dijametralno suprotno od mog prvog predavanja na kojem sam kao student čuo: „Zaboravite da ćete ikad snimati filmove...“, ohrabrio bih mlađe naraštaje da se upuste u umjetnički proces i nauče prije svega voljeti.
- A neku privatnu želju?
- Helena je kod kuće napravila lavovski posao s djecom, a ja bih sada jako volio raditi s njom. Želio bih da se vrati svom pozivu, glumi, a da istodobno radimo zajedno jer vjerujem da smo kreativan i šašav tandem. Ona se opire tome, govori da je posao jedno, a kuća drugo – a fenomenalna je glumica kao što je i fenomenalna mama. Razmišljam da odem k vračari da je hipnotizira pa da pristane. Ako se probudi iz hipnoze na sceni i pita otkud ona tamo, nemojte joj reći tko stoji iza toga. Ha-ha-ha.
Ostatak intervjua s Daliborom Matanićem pročitajte u aktualnom izdanju Ellea za veljaču čiju naslovnicu krase modni kreativci koji su obično iza kulisa, a iskreno progovaraju o krizi prouzročenoj pandemijom. Pronađite neiscrpno vrelo stilske inspiracije u originalnim fashionisticama i modnim editorijalima, intervjue s dizajnerom nakita Lazerom Rokom Lumezijem i zvijezdom hit serije “Damin gambit”, Anyom Taylor-Joy.
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano