Ako siđete s glavne ceste, koja vodi od Gline prema Petrinji, ući ćete u malo selo koje se zove Gora, kojih 8 kilometara jugozapadno od Petrinje. Selo Gora leži uz obalu rijeke Utinje i prije potresa, koji ga je zadesio 28. 12. u jutarnjim satima i 29. 12. u 12.17 sati, bilo je pravi raj prirode, mjesto gdje je bilo ugodno i lijepo živjeti, kažu tamošnji stanovnici s tugom u srcu.
Kada smo izašli iz auta, bili smo šokirani prizorima koje smo vidjeli, većina kuća je teško oštećena, uglavnom s crvenim oznakama na ulazima, što znači "neupotrebljivo". Prvo smo krenuli kod jedne mlade obitelji u želji da s njima razgovaramo i objavimo priču, no mlada žena je u suzama rekla: "Nemojte o nama, mi odlazimo odavde... Nećemo kuću ni obnavljati niti više želimo ovdje živjeti!"
Njezina žalost, tuga i strah bili su razumljivi jer ona, suprug i dvoje male djece ostali su bez doma, a izgradnja novoga vjerojatno bi trajala čitavu vječnost. Naravno, tu je i strah od ponovnog potresa i mogućnosti da ono što si izgradio opet bude pretvoreno u ruševine.
No žena je bila ljubazna i uputila nas na Vanju i njezinu obitelj: "Evo, Vanje, oni ostaju ovdje. Možete priču napisati o njima!"
Auto se upravo zaustavio, a izašla je mlada i energična žena, noseći u naručju djevojčicu od godinu i pol, dok je četverogodišnja djevojčica ostala u autu. Na pitanje možemo li o njezinoj obitelji napraviti priču, Vanja je srdačno odgovorila: "Ma, naravno, sve može. Moja kuća je malo niže, dođite, pokazat ću vam kako smo ostali bez svega!"
Pratili smo Vanju do njezine kuće, a kad smo došli tamo, imali smo što vidjeti. Kuća je toliko devastirana da se u njoj nije moglo živjeti. Ususret nam je došao Domagoj, Petrin suprug, i srdačno nas pozdravio.
"Mi ćemo sada tu živjeti sljedeće tri-četiri godine, sigurno", rekla je Vanja, pokazujući na kampicu u dvorištu.
'Sami smo se snašli za kampicu, preko prijatelja, Facebooka", dodala je Vanja, 'Sve smo dobili u kampici, tv, toplu vodu, ništa to nije naše. Moramo još iskopati zemlju da dublje položimo cijevi, da se ne zamrznu. Najavljuju veliku zimu'
'A što ćemo? Kopat ćemo nas dvoje!', nasmijao se Domagoj.
Vanja priča kako su djeca u stanju šoka još uvijek, iako je od potresa koji im je razorio dom prošlo 10-ak dana: 'Manja se jako uplašila, još ne spava po cijelu noć. Nosim je, tješim, ona plače, pa onda onako u suzama zaspi. Ne možemo je smiriti. A proći će i to, glavno da smo živi.'
Vanja ostaje s djecom, a Domagoj nas vodi u obilazak kuće. Vanja za nama dovikuje: 'Stavite kacige, stalno nešto pada, i da ne bi opet zatreslo'
Dok ulazimo u razrušenu kuću, Domagoj objašnjava: 'Ovo su kuće sve iz obnove, naša je kuća napravljena 2000., stara je 20 godina, a sami ulažemo u nju već 10 godina. I sad opet nemamo gdje živjeti.'
Prošli smo kroz kuću, nije bilo zida bez pukotine, oko nas su bile razbacane stvari, namještaj, sva vrata su bila doslovno izvaljena iz štokova. 'Dječja soba je uništena skroz, iščupalo je vrata iz zida', priča Domagoj, 'to je bacalo na sve strane!', žalosno komentira.
'Pogledajte kupaonicu! Pločice su popadale sa zidova, ovo je strašno, za rušenje!', dodaje, prolazeći kroz razrušeni hodnik.
'Mi smo bili u kući, jedan do drugoga, sjedili za ručkom. Jedva smo izašli iz kuće. Da Domagoj nije došao, ne bismo mi izašli van', sjeća se Vanja. 'Ja sam ložio peć u kotlovnici, mene je zatrpalo, popadale su stvari po meni, dobio sam i ozljede po leđima. Nekao sam uspio ući u kuću. Uđem unutra i gčledam kako se zid razdvaja, a oni svi padaju po podu', priča Domagoj svoje iskustvo s potresom.
'Ne možeš se u tome trenutku ustati. To je takva sila da ti dijete klizi iz ruku... Kakav nosivi zid, ne znaš što se događa. Jedva smo uhvatili djecu, izašli van, a auto pod staklom. Prvo smo micali staklo s auta, pa onda utrpali djecu u auto', dodaje Vanja.
Vanja i Domagoj su istrčali s djecom u naručju, u čarapama, bez jakni, stavili su djecu u auto i čekali da prođe najgore. No stres koji su proživjeli nikako ne prolazi. Čak i u kampici koju su dobili osjećaju kako se zemlja pod njima trese, no kažu kako ih više nije toliko strah, znaju da su koliko-toliko na sigurnom.
Dok tako razgovaramo, oni nas nude hranom, a blatnjavom cestom prolazi kombi s volonterima koji viču: 'Trebate li hrane, pelene, vode?' Domagoj odgovara: 'Ne treba, hvala, pokriveni smo!'
Vanja i Domagoj se nadaju kako će svojim djevojčicama Ani i Petri u neko dogledno vrijeme moći dati novi dom, ali su strpljivi i, kako oboje kažu, sretni što su živi. Malena Petra je 13. 01. slavila svoj četvrti rođendan, a mi jo želimo da sljedeći proslavi sa svojom obitelji u pravoj i sigurnoj kući.
Ako želite pomoći ovoj dragoj obitelji iz Gore da što prije sagradi svoj dom, možete uplatiti donacije na IBAN:HR5824020063206187417, Vanja Idžaković Herak
Tekst: Sanja Matasić
Foto: Dražen Kokorić
.png)
.png)
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano