Optimizam je lijep. Pozitivan način razmišljanja odvest će vas daleko. Treba razmišljati pozitivno. Ove i slične izjave slušamo čitav život, no da bismo doista živjeli ispunjeno, moramo se prestati truditi da sve izgleda idealno i jednom priznati kako je život ponekad, doista, težak. Toksična pozitivnost, termin je kojeg su psiholozi posljednje vrijeme počeli primjenjivati, svjesni da idealni životi koje gledamo na različitim društvenim mrežama nisu realnost te da se ljudima koji to promatraju površno i sa strane može činiti kako svi, osim njih, žive ispunjeno i sretno.
Toksična pozitivnost krajnja je sklonost pozitivnim emocijama, a istodobno ignoriranje i odbacivanje svega što može uzrokovati bilo koju negativnu emociju. Otrovna pozitivnost posebno je raširena u majčinstvu. Proživljavamo neviđeno teška vremena; svaki dan donosi navalu tuge, stresa i bijesa. Da, postoje razdoblja radosti i treba ih slaviti. No, ignoriranje teških stvari i neprestano inzistiranje na pozitivnim emocijama, može uvelike pogoršati stanje onih osoba koje se u određenom trenutku života (a majčinstvo je puno takvih!) loše nose s emocijama. Naša kultura ne podnosi previše nelagode. Prilično očajnički pokušavamo ju izbjeći. Razmislite o tome kad dijete plače - naša je trenutna reakcija da nelagoda nestane. "Ne plači, sve je u redu!" Naša kultura uvjetovala nas je da mislimo da su dobre samo pozitivne, sretne emocije. Ljudima cijelo vrijeme govorimo da se razvesele, dignu glavu, budu pozitivni… Na majice ispisujemo "samo dobre vibracije". Zašto smo toliko neskloni osjećati, izražavati ili slušati bilo što manje od savršenstva? Nismo li hrabriji od toga?

Toksična pozitivnost na mnogo se načina izražava baš u majčinstvu. Sramota je priznati ako žena ne želi biti majka, zar ne? Sramota je ako majka ne uživa baš u svakom trenutku sa svojom bebom, već joj nedostaje "stari život“?
Kad se majkama da prostor da budu iskrene i ranjive, dogodi se nešto lijepo: majke se osjećaju manje same. Inzistiranje na pretjerano pozitivnom pogledu na svijet stavlja nas u rizik da okrenemo leđa vrlo stvarnim - i vrlo štetnim - krizama koje postoje svuda oko nas. Toksična pozitivnost natjerala bi nas da vjerujemo da tu i tamo postoje povremeni problemi, međutim, u cjelini sve je u redu. Ali znamo da to nije slučaj - čak ni izbliza. Poricanje postojanja ogromnih društvenih problema ili korištenje pojma "ostati pozitivan" kao sredstvo za ignoriranje problema, samo produbljuje probleme.
"Znam da vam je dijagnosticirana postporođajna depresija, ali pokušajte se usredotočiti na sve prekrasne aspekte majčinstva!“ – ovo bi bio tipičan primjer omalovažavanja problema s kojima se susreću mnoge žene.
Majčinstvo je stavljeno na pijedestal - i da, ono je na mnogo načina prekrasno. Ali postoje značajna temeljna pitanja koja trenutno čine majčinstvo nevjerojatno teškim: male rodiljne naknade, nedostatak univerzalnih mogućnosti skrbi o djeci, nedostatak podrške oko mentalnog zdravlja i još mnogo toga.
Inzistiranje na tome da majke budu cijelo vrijeme sretne i pozitivne - ne dopušta nam da prepoznamo ili razgovaramo o temeljnim problemima. A ako ih ne prepoznamo i ne razgovaramo o njima, kako ih, pobogu, možemo popraviti?
Takav stav sprečava majke da budu u potpunosti ljudi. Ne prestajemo se ljutiti ili biti tužne onog trenutka kada postanemo majke. Još uvijek smo ljudi sa složenim emocijama. Ako inzistiramo da se majke usredotoče samo na pozitivno, traži se od nas da živimo po stereotipima i prihvaćamo patrijarhalne uloge prema kojima "majka živi i umire za sreću svoje djece“.

"Žao mi je što ste pobacili, ali vrijeme je da se krene dalje; bili ste trudni samo 6 tjedana. Uostalom, budite zahvalni što uopće možete zatrudnjeti.“ – to je još jedan čest primjer toksičnog pozitivizma. Prisiljavanje nekoga da prođe kroz tragediju i traumu prije nego što bude spreman, emocionalno je štetno.Moramo obraditi i tugovati prije nego što počnemo liječiti.

Rješenje toksične pozitivnosti trostruko je: prihvatiti negativno, povećati našu empatiju i prihvatiti frazu "Da, i…"
Sljedeći put kad se netko osjeća pozvanim majku "podsjetiti" na to koliko je sretna, neka se podsjeti da ne može i ne smije pretpostaviti da razumije cijelu majčinu priču. Molimo uzmite u obzir da ona može voditi bitke o kojima ne znate ništa. Moramo povećati razinu empatije i otkloniti toksičnu pozitivnost iz naše kulture prihvaćajući stav "Da, i". Naš ljudski mozak želi svrstati stvari u ili-ili kategorije. Ovo je dobro, a ovo je loše i ne može biti oboje, jer u tome nema nikakvog reda. Ali život je neuredan!
Možete obožavati to što ste majka, ali istovremeno biti premorena od te uloge; volite svoje dijete, ali ne volite aspekte brige koje vam je roditeljstvo donijelo; jednako kao što volite svoj posao, ali se radujte vikendu.
Da i… Jer, takav je život. Prekrasan i tragičan. Dosadan i zadivljujuće uzbudljiv.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock