Andrijana Grgičević je pronašla put do prave čokolade, sad je na vama red

Andrijana Grgičević (42) profesorica je kroatistike, Breljanka, živi u Splitu s mužem i dvoje djece. Kako nam sama opisuje, odnedavno je otkrila da je književnica za djecu pa je tako i članica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Kao kod svakog pravog intervjua, započeli smo razgovor o hrani :)

A vašoj djeci?

Naravno, čokolada! :)

Tko je zaslužan da možemo uživati u slikovnici "Potraga za pravom čokoladom"

Solinska tvornica čokolade Nadalina ima zanimljivog vlasnika, gospodina Marinka Biškića, vječnog dječaka, usput i punkera, koji pravi svoje čokolade, i to od zrna kakaa (što je teži način). I znate, te divne čoklice zasluženo osvajaju nagrade na natjecanjima najboljih čokolada na svijetu! Usput, on često ugošćuje djecu s posebnim potrebama u svojoj tvornici, iako se time ne hvali, već ih jednostavno smatra svojim prijateljima. Vidite, lik iz bajke, zar ne? Sva je ta dobrota i bajkovitost bila previše zarazna da bi se o njoj šutjelo. Da to nisam bila ja, vjerojatno bi netko drugi napravio priču ili strip o Nadalini.

Je li to vaš prvo tiskano djelo?

2016. mi je dramski tekst za djecu "Stonoga Goga" osvojio treće mjesto na festivalu Mali Marulić, te je objavljen u online zborniku Gradskog kazališta lutaka Split. Još jedan dramski tekst, "Tečaj filozofije za Blesivjetra i Naopakoka", osvojio je prvu nagradu Tena u Vinkovcima 2018., i objavio ga je HDKDM, koji je i utemeljio natječaj Tena i Tenica.

Kako su vaša djeca reagirala kad ste im prvi put pokazali da je vaša priča u slikovnici?

Moja su djeca skakala od iznenađenja kad su je prvi put vidjela, jer se smatraju koautorima cijele priče, a isto tako ispravno su zaključila da nakon slikovnice o čokoladi slijedi prava čokolada, hehe. Oni su u svemu moja prva publika i najveća inspiracija.

Možete li nam nešto reći o ilustratorici i kako je došlo do suradnje?

Kad je gospodin Biškić odlučio sponzorirati objavu slikovnice, održali smo mali natječaj za ilustratora. Fokusirali smo se na mlade i nerazvikane, i samo da znate kako su to vrijedni i kreativni mladci. Odluka je pala na riječku studenticu Maju Biondić, zbog njezine vedrine prikaza. Maja je nekako pogađala što nam je u glavama, samo smo malo dotjerivali sitnice. Mislim da je to zato jer je u potpunosti zavoljela priču i shvatila svu njezinu simboliku. Osim toga, željeli smo slikovnicu imati gotovu do opatijskog Festivala čokolade, gdje je prvi put predstavljena.

Gdje se sve može nabaviti slikovnica?

Trenutno se prodaje u Muzeju čokolade u Zagrebu i u trgovini Nadalina u Splitu, a dogovaramo prodaju s knjižarama. Neke smo suradnje već postigli, te će uskoro i dobre knjižare zamirisati po čokoladi.

Koliko priča kod kuće još čeka da ih izdate, jesu li neke već u pripremi?

Jel' se broje samo one na papiru ili i one u glavi? :) Ima ih desetak, neke su već pronašle svoje nakladnike, te su na dobrom putu da se osamostale i odsele iz moje ladice. Vrijeme im je, odrasle su. A i trebaju nekome. Svaka priča ima svog čitatelja.

Otkad pišete i postoje li još neke vaše supermoći koje vam pomažu i životu?

Pišem otkad znam pisati, a smišljam otkad znam misliti. Priče su dio mog mozga, vjerojatno su okupirale onaj dio gdje je trebala biti matematika. Supermoći nemam, ali imam vjeru. Uvijek se prije pisanja pomolim da, ako je Božja volja, ta priča bude dobra i da uspije, a ako nije, da to prihvatim bez žaljenja i nastavim dalje. Priče su same po sebi supermoćne, jer na jednostavan i slikovit način uče da se dobrota isplati, i da od nje nikada ne treba odustati.

Gdje sve pronalazite inspiraciju za svoje priče?

Inspiracije obično pronađu mene. Zaskoče me tako, i ne daju mi misliti ni na što drugo. Na primjer, prijateljica priča o svojoj baki i jedan spomenuti detalj lansira me u čudesnost, u toplinu, gdje prvo začujem određeni ritam, pa shvatim da je to zapravo dječja pjesma koja želi biti napisana. I nema mi druge, moram je napisati.

U odnosu na slikovnice kakve su vama čitali dok ste bili mali, imate li osjećaj da se dosta toga promijenilo i na koji način?

Slikovnice su sve ljepše i sve bolje, i neka su! Ne kažem da su prije bile loše, ali danas su to mala umjetnička djela, koja se čitaju bezbroj puta. Pa i samo gledaju. U Hrvatskoj imamo divnih pisaca za djecu, kreativnih, plodnih, zaigranih. Nema straha za dječju književnost. No, moglo bi se s vrha i malo više novčano stimulirati dječje pisce.

Je li po vašem mišljenju dovoljno samo pročitati djeci slikovnicu ili bi bilo dobro s njima i razgovarati o njoj. Kako vi to radite?

Priča za djecu čita se i gleda na papiru, pretresa se u razgovoru, a završava u zagrljaju. Tako, kad čitamo djeci, ne ograničavamo slikovnicu njezinim koricama. Tu tek počinje. Obavezno se treba popričati, propitkivati, naučiti od djece, zaglumiti koji lik, i naravno, zagrliti se. Tek tad je kraj. Onda sutra opet iznova.

Za koji je uzrast ova slikovnica, ako uopće postoji ograničenje i kako to da je dvojezična?

Ovo mi je najteže pitanje, jer nikad ne znam za koji uzrast je bilo koja moja priča, pa tako ni ova. Iz razloga što, kad pišem, nikad nemam pred očima neku ciljanu publiku, već samo želju da što vjernije prenesem onu ideju što mi je zatitrala u glavi, koja žudi van širiti svoju toplinu. Svaki put kad čitamo slikovnicu trebamo prilagoditi čitanje publici, čučnuti ako treba, dopustiti prstićima da prate crtež. Mislim da se dobra slikovnica odlikuje time što je mogu slušati i gledati sasvim mala djeca, čitati oni malo stariji, vraćati im se odrasli, a s užitkom ih listati i bake i djedovi. Engleski prijevod bio je sam po sebi razumljiv, s obzirom na to da Nadalinine čokolade osvajaju nagrade u inozemstvu, a ovim se prijevodom otvaraju vrata većem broju čitatelja.

Tko vam je najveća podrška dok stvarate i imate li neke posebne rituale dok pišete?

Najveća mi je podrška suprug, koji me bodri i organizira kad treba, jer ja odlutam u sanjarenje. Bez njega ne bih napisala ni slova.

Ne znam kako drugi pisci pišu, ali meni je zapravo najveća suša ideja onda kad sjednem pisati. No zato kad kuham za cijeli tjedan i ne znam gdje mi je glava, eto ti njih. Dolaze, rađaju se, slažu se, vesele me. Uvijek se iznenadim što će se dogoditi na kraju. Eto moj ritual je da trebam imati mnogo posla :).

Najveća ostvarena i najveća neostvarena želja, možete li je otkriti?

Najveća ostvarena želja sigurno je činjenica da moje priče nalaze put do djece, i da nekog uveseljavaju ili tješe. Jedna moja prijateljica, odgajateljica u vrtiću, kad sam joj poslala dječju pjesmu, čitavu je svoju malu grupu sjela na pod, pročitala im je, i do odlaska kući znali su je napamet. Eto, ostvarena želja! A neostvarena bi bila želja da neku svoju slikovnicu uspijem sama ilustrirati. Učim se, polako, pa ćemo vidjeti.

A ako ste se pitali o čemu ova čokoladasta priča uopće govori, evo sažetka:

Kraljica Luna ima čuveni muzej svemirkiša i podučava svoje zvijezde o različitim svemirskim slasticama. No nigdje ne može pronaći pravu pravcatu čokoladu.Stoga šalje zvjezdana koji će sići sa zvijezda, preobražen u dječaka Inka koji ne govori baš najbolje i potražiti ju na Zemlji. Vjerujući da stari gospon Fon možda zna gdje je ima, prenijet će mu svoju čežnju, a zauzvrat dobiti dom i istinsko prijateljstvo. Zaplet nas zatiče činjenicom da se prava čokolada više nigdje zapravo ne proizvodi, a što će ove dvije dobre duše tada učiniti, doznajte sami. Možda će se i vaša djeca složiti s citatom da je "Želja za slatkim jedina zajednička stvar čitavom svemiru.“

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: osobni arhiv