Bruno Šimleša u ulozi tate: 'Neodgojena djeca vode nesretne živote, uvijek traže nešto na krivim mjestima i na krivi način'

Nedavno smo se u razgovoru s Brunom Šimlešom osvrnuli na njegovu 18 godina dugu karijeru kao autora knjiga i predavača, a u ovom nastavku naglasak stavljamo na njegovu desetogodišnju ulogu oca koja nam je kao roditeljskom portalu osobito zanimljiva. Doznajte Brunino mišljenje u čemu današnji roditelji najviše griješe, kako se sam nosi s mnogim izazovima roditeljstva, plaši li se kćerinog puberteta te kako se snalazi u svakodnevnim situacijama s Anabelom...

Nisam promijenio glavne životne vrijednosti, ali život mi se okrenuo naglavačke. Od noćne postao sam jutarnja osoba, jer se malena dizala u 5 sati, a supruga se budila noću zbog dojenja pa nije bilo humano da još i zore provodi s njom. Ima bezbroj promjena, ali najvažnija je ona pozitivna – nisam ni slutio da će iskustvo s malenom roditi tako raskošnu i raznobojnu ljubav koja iz dana u dana, iz godine u godinu, posramljuje dugu.

Sjećate li se nekog svog prvog velikog straha kojeg ste osjetili kad se vašoj kćeri nešto dogodilo dok je još bila beba?

Sjećam se prvog pada na glavu. Tog tupog, zastrašujućeg zvuka od kojih se ledi krv u žilama. Na svu sreću, tvrdoglava je na nas pa je izgurala i to ;)

Koliko vas kći dobro "čita"? Jeste li joj pokušali štogod smuljati da bi recimo pojela nešto što ne želi i slično?

Ne muljamo je baš. Prije se trudimo pronaći način kako da joj nešto objasnimo tako da može shvatiti. Čini mi se da mi kao roditelji moramo svoje izražavanje prilagoditi njihovom načinu razumijevanja, umjesto da od njih očekujemo da shvate naš odrasli govor. U svakom slučaju, malena je premazana svim mastima pa ju je teško smuljati, ali zapravo i ne pokušavamo. Ono što želimo od nje, trudimo se objasniti na njezinom jeziku i trudimo se to pokazati primjerom.

Što se tiče hrane, imamo pravila da sve mora probati, a ako joj je nešto odbojno, prihvatimo to.

Nedostaje li vam ikad razdoblje kad je kći bila puno manja ili sada možete lakše komunicirati?

Ma meni je super sada kada ima deset godina. Možemo mnogo maštovitije provoditi vrijeme, s njom se može razgovarati. A i lijepo je vidjeti da se isplati nešto oko čega smo se trudili. Npr. oduvijek je imala perfekcionističku crtu i samo najbolje joj je bilo dovoljno dobro. I nakon nekoliko godina razgovora o tome, pa i bezbroj primjera da i mama i tata nisu besprijekorni, a svejedno je sve u redu, konačno shvaća! Mislili smo da je jako važno da to shvati prije nego što je pukne pubertet.

Što joj kažete kad ne znate odgovore na pitanja koja vam postavlja?

Kažem da ne znam! U redu je da roditelji nemaju status bogova i da ponekad kažu da ne znaju.

Zubić vila, Djed Božićnjak...  da ili ne?

U vrtiću je čula da Djed Božičnjak ne postoji. Nije povjerovala, ali u nju se ušuljao crv sumnje. Bojim se da je pokopan već početkom osnovne škole, jer je sve više djece počelo govoriti o tome. Kada smo joj rekli da to mora nekako dokazati, osmislili smo našu božićnu tradiciju. Odlučila je da će čitavu večer biti budna pa da nas ulovi kad stavljamo poklone pod bor. Razvili smo šator u boravku, bila je vrlo odlučna uloviti nas – i to je trajalo pola sata nakon čega je zaspala snom pravednika.

Sada već shvaća da ne postoji, ali i šator je i dalje svakog Badnjaka u našem dnevnom boravku :)

Supruga Maja je više čitala, a čitali smo sve… Od Julie Donaldson preko Davida Walliamsa i Sanje Polak. A kako je supruga izmišljala priče, najdraže su joj bile priče o žirafi Suli. Zato ih je Maja danas i ukoričila pa sada i druga djeca mogu uživati uz našu Suli.

Neizostavni ritual ili rituali u vašoj obitelji? Postoje li, koji su?

Baš ih i nemamo. Kako smo i Maja i ja freelanceri, svaki dan i svaki tjedan su nam drugačiji.

Koje svoje karakteristike prepoznajete kod kćeri i koliko je ona vaše ogledalo tj. ogledalo svojih roditelja?

Ona je i svoje i naše ogledalo. Srcolika je na Maju, suosjećajna na oboje, zaj...na na mene, naučila je da treba mnogo tražiti jer može i mnogo pružiti, a to joj ponekad stvara probleme s okolinom, društvena na Maju (sva sreća), britka na mene, duhovitost je pokupila od oboje (čak smo je i nagrađivali za dobre fore)…

Koliki je po vama utjecaj okoline na dijete te koliko otežavaju roditeljstvo? Otežavaju onoliko koliko im dozvolimo. Roditelji djeci daju glavni okvir, glavne vrijednosti, glavni doživljaj sebe. I ako mi taj izvanredno zahtjevni posao obavimo kak spada, utjecaj okoline je manje važan. S druge strane, ako mi nismo autoritet, onda će biti sve i svašta oko nje.

Tata, možeš li mi kupiti...? Kada i kako reći "ne" na lijep način? Postoji li lijep način?

Ne treba ti, imaš dovoljno. Djeca traže previše stvari ako primaju nedovoljno pažnje. Točka!

Koje su tatine slabosti? Na što vas obično može pridobiti dijete da u nekim pravilima popustite?

Na šarm, inteligenciju, duhovitost… Iako sam prilično dosljedan pa zna da kod tate nema previše prostora za muljanje. Ali kod baka, nekih prijatelja, a ponekad i kod mame, već se nađe. I sasvim je u redu da malena to pokuša iskoristiti. I ja bih na njezinom mjestu.

Anabelin pubertet - kako ste se na njega pripremili, svađate li se ikad s kćeri, ako da, oko kojih tema?

Naravno da se posvađamo. Ne sviđa joj se svaki put kad joj kažem ne, kada nešto zezne i ne prizna sama pa uđemo u razgovor… Ponekad ima i povišenog tona, ali nema vrijeđanja, prijetnji, nasilja bilo koje vrste… Ponavljam, moja je uloga pronaći način kako da joj nešto objasnim. Nije njezina uloga da me pokorno sluša.

A za pubertet smo spremni, nadam se… Ponekad se šalimo da je u pubertet ušla s tri godine pa smo ga već solidno odradili. Ali mislim da smo je dobro spremili za sve. Ne možemo je zaštititi od svih životnih udaraca, ali mislim da je solidno zrela za svoje godine i da se, zasad, dobro nosi sa svime.

Kad je prvi put dobila svoj mobitel, ograničavate li vrijeme na njemu, što je dopušteno, što ne? Dobila ga je tek ove godine, prije 10-og rođendana, kao jedna od posljednjih u razredu. Odnosno, tek je ove godine dobila priliku da bude online. Čekali smo da dovoljno sazrije da se može bolje nositi sa svime. Ne javlja se na nepoznate brojeve, vidjeli smo koje youtubere gleda, kada pretjera s buljenjem, krenemo raditi nešto drugo… Nema smisla braniti joj tehnologiju jer to jest njihov svijet. A i naš. Drugačije razvijaju društvenost, drugačije se odnose jedni prema drugima i tome se jednostavno moramo prilagoditi. Vjerujem da će oni biti prva generacija kojoj će identitet u online svijetu biti važniji od onog u ofline svijetu. Ali nadam se da ćemo je odgojiti tako da za rođendan i dalje nekoga ode zagrliti, umjesto da napiše poruku na Instagramu. Da s nekim prekine uživo, a ne preko poruke…

S druge strane, izuzetno nam je važno da ponekad sama spontano zgrabi knjigu u ruke, a ne mobitel.

Koje su po vama najveće pogreške današnjih roditelja?

Mislim da mnogi imaju problem da djeci žele biti frendovi, a ne autoriteti. Uloga roditelja je da postavlja smislene granice svojoj djeci. Čak je i u redu da postavljaju različite granice različitoj djeci jer su djeca različita, pa im trebaju različita pravila i okviri. Nisam obožavatelj ultra-permisivnog odgoja u kojima djeci ne želimo reći Ne da ne bismo “uništili njihov slobodan duh” ili zato što im se želimo sviđati. Ma nije moja uloga da se ja 24 sata dnevno sviđam svojoj kćeri, nego da napravim sve što mogu da se njoj svidi njezin kasniji život. A neodgojena djeca vode nesretne živote, uvijek traže nešto na krivim mjestima i na krivi način. Ili se uopće ne trude, smatraju da bi im sve trebalo pripasti jer si umisle da su ta božanstva, zato što su ih roditelji tako tretirali. Zato djeci treba dati mnogo ljubavi i pažnje, ali i smislene granice!

Jesu li roditelji otišli u novi ekstrem u popuštanju pred djetetovim željama i popustljivosti u odnosu na dosta stroži stil iz prošlog stoljeća?

Moja je generacija definitivno strože odgajana, i to pomoću batine. Nikako se ne zalažem za to. Ne mislim da nam je uloga stvoriti pokornu djecu koja će bespogovorno slušati autoritet. Zapravo se radi o razlici između autoritativnog i autoritarnog odgoja. Prema prvom, autoritarnom, starinskom modelu, mi zapravo ne odgajamo djecu, već ih dresiramo da nas slušaju. Ne pokazujemo ljubav, nemamo otvorenu komunikaciju, već ih prisilimo da nas slušaju. Zašto? Zato što smo mi roditelji. Točka! I nikako, nikako, nikako se ne zalažem za to.

Ali opet ne smatram da se trebamo odati tom ultrapermisivnom odgoju prema kojem je sve dozvoljeno.

Mislim da zapravo trebamo pronaći nešto između – autoritativni stil odgoja. Da jesmo autoritet svojoj djeci, da ih pohvalimo kad nešto izvrsno naprave, ali i da su granice jasne. Naravno, jasne su i sankcije ako se prekrše smislena pravila, ali te sankcije ne bi smjele uključivati fizičko ili verbalno nasilje.

I odmah poruka za one roditelje koji misle “Ali ti nisi upoznao moje dijete, ono ne reagira nikako drugačije nego kada ga lupim, ali onako odgojno”. To ne postoji. Ne postoji “odgojno nasilje”. Ako ne znaš drugačije odgajati, pa nauči. To je tvoja odgovornost. Nije odgovornost djece da trpe tvoje neznanje, već je tvoja odgovornost kao roditelja da naučiš drugačije odgojne metode. Danas su nam doista dostupni svi mogući izvori da razvijemo roditeljske kompetencije i nema razloga odabrati biti nasilan. Djeca plaćaju preveliku cijenu za našu indolentnost.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: osobni arhiv, Facebook, Profimedia