Intervju s Lanom Kihas: posao odgojitelja traži neprestan rad na sebi

Ako ste nedavno bili na konferenciji Mliječni zub, morali ste zamijetiti Lanu Kihas koja je kao koordinatorica programa uvijek bila dostupna za sve upite posjetiteljima i predavačima. Lana je rodom iz Ivanca kod Varaždina. Završila je Učiteljski fakultet u Zagrebu i magistra je ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Po završetku studija dosta je putovala i ima bogato životno i profesionalno iskustvo iz nekoliko europskih zemalja. Osim što je povremeno zauzeta konferencijama, radi kao odgojiteljica mentorica u Dječjem vrtiću Petar Pan u Zagrebu.

Glavni motiv? Mislim da ga nisam imala. Kao dijete sam uvijek govorila da ću raditi u vrtiću. To je bio moj jedini odabir, nije bilo drugog izbora, tako da mogu reći da motiv nisam imala. Posao odgojitelja je poziv. To je ono što imaš u sebi.

Rad s djecom je predivan, ali i zahtjevan. Djeca su vesela, nasmijana, znatiželjna, zaigrana, iskrena. Posao odgojitelja je izrazito odgovoran posao, jer predškolsko doba je vrijeme kad se oblikuje dijete i postavljaju prvi i najvažniji temelji na kojima se dalje grade ostale vrijednosti. Stoga i mi u vrtiću uz roditelje imamo velik utjecaj na dijete. Kako danas sijemo, tako ćemo sutra žeti. S druge strane, vrlo je zahtjevan posao. Naravno da ima dana i trenutaka kad mi je teško, „izbace me iz takta“ ili traže puno i zato posao odgojitelja traži neprestan rad na sebi. Svakodnevno radim samorefleksiju o svom radu i pristupu, komunikaciji i sl. Uz to, iznimno je važna kontinuirana edukacija jer ono što sam učila na faksu samo je komadić znanja. U današnje vrijeme, svaki dan izlaze neka nova istraživanja, metode koje je potrebno pratiti. Ipak, najizazovniji dio posla je rad s roditeljima. Velika su očekivanja roditelja od nas i od djeteta i tu je potrebno jako dobro balansirati, što iziskuje veliki napor. Svaki roditelj ima svoje viđenje, mišljenje i pristup odgoju, što je potpuno normalno i treba poštivati, ali i balansirati. Tako da uz odgoj djece imamo i veliku ulogu u obrazovanju roditelja.

Koji su trenutni projekti na kojima radite?

Science Outside the Classroom (SOtC) naziv je projekta u kojem sudjelujem s kolegama iz dječjeg vrtića “Petar Pan”, East Hunsbury Primary School iz Engleske, Frida Forskola Molnlycke iz Švedske, CEIBas Arteaga iz Španjolske te Weston Favell CE Primary School i The University of Northampton iz Engleske. Projekt financira Agencija za mobilnost i programe EU. Projekt će trajati dvije godine, a započeli smo s radom u 9 mjesecu. Glavni cilj projekta je osmisliti, implementirati i vrednovati materijale i aktivnosti projekta. Kroz različite aktivnosti s djecom istražujemo mogućnosti koje znanost pruža za učenje na otvorenom. Teme aktivnosti koje se provode su biljke, životinje, materijali, godišnja doba, staništa, stijene, svjetlost, zvuk, sile i magneti, planet Zemlja i svemir. Krajnji produkt projekta je izdavanje knjige koja će sadržavati provedene aktivnosti djece i učenja na otvorenom. Posebnost ovog projekta je sudjelovanje fakulteta iz Engleske koji usmjerava nas odgajatelje na provođenje istraživanja i promatranje načina na koji djeca uče, što i kako uče, a što ne i zašto, način i važnosti adekvatnog pristup, utjecaj odgojitelja, priprema odgojitelja, znanja i iskustva odgojitelja.

Drugi projekt koji provodimo moja kolegica i ja zove se „Od pračovjeka do viteza“ u suradnji s vrtićem „Jelka“ iz Ljubljane. Koristimo eTwinning platformu putem koje zajedno dogovaramo materijale, teme, aktivnosti, izmjenjujemo dječje rezultate kroz likovne radove, izjave i fotografije. Preko platforme organiziramo i provodimo videokonferencije djece. Tema je jako interesantna i za djecu i za nas odgojitelje. Glavna nit nam je kroz likovne radove poučavati djecu o povijesnim razdobljima.

Na svojoj web stranici pišete tekstove za roditelje, na koji način birate teme, na što želite roditeljima obratiti pozornost?

Teme biram prateći roditelje i odnose s djecom, svakodnevne probleme s kojima se susrećem i ja u radu s djecom, a i roditelji, te se trudim objasniti zašto dolazi do određenih problema i kako se pojedini problemi mogu riješiti na dobrobit i djeteta i roditelja. Roditeljima svakako želim savjetovati da budu uporni i strpljivi u odgojnim postupcima. Posebno je važno postaviti granice djetetu i biti dosljedni u tome jer granice su jako važan dio u odgoju djeteta. Također, roditelj je taj koji je najvažniji model djetetu, stoga je važno kontrolirati svoja ponašanja i komunikaciju jer dijete uči ono što vidi, čuje, osjeti i doživi.

Imate li u pripremi neka edukativna predavanja za roditelje? 

Da, pripremam radionice o komunikaciji s djetetom: različiti oblici verbalne i neverbalne komunikacije. Nadalje, kontroli vlastitih emotivnih stanja (ono kad te dijete izbaci iz takta pa reagiraš tako da ti je poslije žao, tj. kako kontrolirati sebe da u trenutku reagiraš na pozitivan i svrhovit način). Bit će i radionica o tome kako potaknuti i motivirati dijete da postigne ono što ne želi, a potrebno je za dijete. Iskustvo mi je takvo da vrlo često na samoj radionici promijenim planirani sadržaj jer prvo saslušam roditelje i njihove probleme, te se prilagodim onome što ih najviše muči.

Biste li izdvojili neke od svjetskih ili domaćih edukatora u ovom području koji vas posebno inspiriraju?

Teško je to reći jer područje odgoja i obrazovanja je jako široko pa ovisno i tome što točno trebam ili me zanima. Općenito, to su definitivno TED talks govornici Ken Robinson, Rita Pierson i predavanja i radionice Godi Kellera. Domaćih edukatora ima puno. Ističem profesorice Lidiju Vujičić, Adrijanu Jevtić Višnjić, Vlatku Domović. Isto tako veliku inspiraciju daju mi i odgojitelji jer praktična znanja i iskustva su vrlo često puno korisnija od teoretskih. No, daleko najveći inspiratori su mi djeca. Njihova igra, način razmišljanja, zaključivanja, komuniciranja uvijek me potaknu na neka nova istraživanja, proučavanja i učenja.

Koje biste knjige preporučili roditeljima da svakako imaju kod kuće?

Svakako knjiga Maje Ljubetić: Nosi li dobre roditelje roda?! Odlična, praktična, jednostavna i korisna knjiga.

Neko ste vrijeme proveli u Dublinu u Irskoj. Kako izgledaju njihovi vrtići i pristup djeci u odnosu na naše vrtiće, postoje li neke veće razlike?

Godinu dana sam radila kao odgojitelj asistent u vrtiću u Dublinu. U skupini je samo jedan odgojitelj dok je drugi asistent i nije nužno da bude odgojitelj po struci, što je znatna razlika, jer kod nas rade isključivo odgojitelji s fakultetskom stručnom spremom. Odgojiteljica koje je bila tzv. „glavni odgojitelj“ u skupini gdje sam ja radila završila je 6 mjeseci tečaj o odgoju i obrazovanju djece predškolske dobi. Što se tiče samog rada s djecom, najčešće se provodi frontalni oblik, tj. podučavanje djece. Nešto kao princip škole: sva djeca moraju crtati, slušati priču. Jako im je važno pripremiti djecu za školu kroz učenje pisanja, čitanja i računanja. Kod nas je prisutan individualni rad i pristup djetetu te rad u malim skupinama, tj. prilagođavanje djetetu i njegovim mogućnostima. Fokus rada je na procesu učenja. Djeca imaju veću slobodu u odabiru igre, poticaja, interesa i prema tome se prilagođavamo djetetu dok se, prema mom iskustvu rada, u Irskoj djeca moraju prilagođavati sustavu i indirektno uče šablonizmu. Definitivno je kod nas prisutniji kreativniji i bogatiji način rada. Broj djece u skupinama je nešto manji nego kod nas, dok materijalni uvjeti (igračke, didaktika) su slični kao i kod nas.

Trenutno radite kao odgojitelj mentor i odgojitelj u integriranom programu engleskog jezika u zagrebačkom Dječjem vrtiću Petar Pan. Kako izgleda vaš radni dan, pričate li s djecom cijelo vrijeme na engleskom, što najviše vole dok se s njima družite, što najbolje pamte?

Važno mi je naglasiti da radim u integriranom programu engleskog jezika, što je velika razlika od engleskog vrtića. Integrirani program znači da uz redovni program djeca imaju obogaćeni program s engleskim jezikom. U početku, kad djeca počnu tek učiti engleski govorim na oba jezika, istu rečenicu kažem na hrvatskom i na engleskom i kad procijenim da su djeca to usvojila, onda govorim samo na engleskom. I tako postupno sve više govorim samo na engleskom, a sve manje na hrvatskom. To ovisi o djeci i njihovom ritmu usvajanja jezika. Engleski najviše radim individualno, jer se tako prilagođavam djetetovim mogućnostima. Djeca najviše pamte kroz svakodnevne rutinske situacije, životne aktivnosti. Nadalje, pjesme uz pokrete djeci su vrlo privlačne i brzo ih usvajaju upravo zbog korištenja pokreta kojima prate značenje riječi. Čitanje slikovnica je također jako poticajno za učenje engleskog jezika. Ono što je glavni cilj ranog učenja stranog jezika u predškolsko doba je stvaranje senzibiliteta za učenje stranog jezika.

Koji su vaši planovi za blisku budućnost ako smijemo znati? :)

I dalje raditi u vrtiću, pisati za svoj blog, organizirati konferencije. Pripremam cikluse edukacija za roditelje, savjetodavni individualizirani rad s roditeljima i cikluse edukacije za odgojitelje. A veseli me što uskoro postajem i vaša nova kolumnistica!

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: Ivana Nobilo, Nina Đurđević; osobni album