Još
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Krunoslav Klabučar: Mame su u prednosti jer imaju odnos s djetetom mjesecima prije očeva

U povodu premijere nove predstave u kazalištu Trešnja razgovarali smo s jednim od glumaca, Krunoslavom Klabučarom, te smo doznali što za njega znači kazalište i kako se snalazi kao otac troje djece

U ovotjednom intervjuu ugostili smo glumca Krunoslava Klabučara (43), iz Zagreba, sretnog tate troje djece - Marta ima 15 godina, Tomo 12 i Kristijan nepune 4 godine.

Krunoslav je već dugi niz godina dio glumačkog ansambla kazališta Trešnje, a u novoj predstavi Tajna dvorca strave igra Worthingtona, vozača pozlaćenog Rolls Roysa kojeg su dječaci detektivi dobili na korištenje pobijedivši na nagradnoj igri. Od običnog vozača postaje im nešto poput očinske figure, prijatelj i aktivni sudionik njihove pustolovine. Evo što Krunoslav kaže o novoj predstavi: "Ako su gledatelji dovoljno hrabri da s nama krenu u istraživanje dvorca strave, moraju biti spremni – očekivati neočekivano!"

Provjerite kako se ovaj svestrani glumac snalazi na daskama koje život znače, a kako u svojoj cjeloživotnoj ulozi koja traje svaki dan i noć - kao tata troje djece.

Što vas je u djetinjstvu privuklo da baš odete na dramske radionice? Koliko je taj period trajao i koliko vam je značio? Jeste li pohađali i neke druge tečajeve?

To vam ne znam odgovoriti jer sam oduvijek bio aktivan na dramskim grupama. U prvom razredu osnovne škole dobio sam ulogu Dvorskog mudraca u Plavoj boji snijega i sjećam se da sam istu večer s mamom učio uvodni monolog. Sljedeći dan kada sam došao u školu učiteljica je uzela tekst da ga skrati, a ja sam rekao da ga znam napamet. I tako je to krenulo. U sedmom razredu sam počeo pohađati i dramski studio ZKM-a, a nakon toga za mene više nije bilo povratka.

U osnovnoj školi je bilo puno ponuđenih aktivnosti pa sam ih i koristio, išao sam na izviđače, likovnu grupu, kemijsku grupu, prvu pomoć, zbor... Sve čime se bavimo nas izgrađuje kao osobu, a mene je stvarno puno toga zanimalo. Ipak mi je jedino dramska bila ono nešto što je ostalo i do danas.

Koji vam je bio prvi profesionalni angažman i kako ste se osjećaji na prvoj izvedbi predstave (ako je bila predstava)? Kad taj osjećaj usporedite s današnjim, što se promijenilo?

U ZKM-u sam bio u grupi Zvjezdane Ladike koja je odgojila generacije mladih i uvela ih u čaroban svijet kazališta. Od njih su neki postali profesionalni glumci, a drugi se više ne bave glumom, no ostali su povezani s kazalištem i umjetnošću. Tako sam uletio u predstavu U koga se uvrglo ovo dijete koju je Zvjezdana režirala, a uglazbio ju je nedavno preminuli Ladislav Tulač. Igrajući tu predstavu dobro smo se zabavljali, ali smo i naučili ozbiljno izvršavati zadatke na sceni, pjevati, plesati prave koreografije i sl. Taj osjećaj čistog zadovoljstva i sreće što nalazim na sceni trudim se ne zaboraviti. Nakon toga smo radili i predstavu Četiri godišnja doba (suradnja plesnog i dramskog studija) da bi se na sve to nadovezao poziv na audiciju za Knjigu o džungli u režiji Janusza Kice. Ta je predstava bila hit početkom devedesetih, ujedno i moj prvi profesionalni angažman koji je uključivao rad s „pravim“ glumcima i redateljem. Kao polaznici dramskog studija nismo imali prevelike zadatke, no prisustvovali smo na probama, gledali kako rade veliki glumci i kako funkcionira pravo kazalište.

Već 18 godina ste vjerni kazalištu Trešnja, no imate i povremene nastupe na televiziji i drugim kazalištima. Možete li nam spomenute neke koji su vam posebno dragi i koliko puta ste nastupali u Exitu s Kaubojima?

Trešnja je najveće hrvatsko kazalište za djecu i mlade s bogatom tradicijom i raznolikim repertoarom. Velika je sreća biti član ansambla jednog takvog kazališta jer imate priliku ići iz projekta u projekt, raditi s raznim redateljima, okušati se u različitim ulogama i kazališnim izričajima. Nama glumcima je to vrlo važno jer nas rad izgrađuje i obogaćuje, i kao osobe i kao umjetnike. S druge strane, korisno je i zdravo promijeniti radnu sredinu i zaigrati s novim ljudima. Kauboji su jedna posebna priča na kojoj sam jako zahvalan. Žive već 10 godina, odigrali smo oko 500 predstava, snimili film, a gledalište je i dalje puno i ne dolazi se lako do ulaznica.

Je li naporno ponavljati iz predstave u predstavu stalno jedan te isti lik, tekst, pokrete, emociju? Ili to uopće nije tako isto?

Svaka je predstava, koliko ista, toliko i različita – živa. Svaki put kad stanete na scenu, donoseći svoj lik, donosite i samog sebe, i tako svi. To i jest ljepota, da se svaki put iznova slušate i međusobno se iznenađujete igrajući „isto“ što i jučer, i dan prije, i ...

Što vas najviše može iznervirati tijekom predstave, a što pak oduševiti?

Tijekom predstave se treba čuvati nerviranja jer vas ono odvlači u privatno. Nezgoda bilo koje vrste je uvijek moguća, iako se ne događaju često, ali zato je još važnije zadržati prisebnost i ostati usredotočen na priču koju igramo za publiku. S druge strane, znaju me oduševiti trenuci koji se dogode u međusobnoj igri s kolegama u sceni ili kada se dogodi spontana reakcija publike, što je privilegija kada igrate za djecu. Djeca su najiskrenija publika, ona nisu pristala na kazališni čin, na činjenicu da će nekog ili nešto gledati narednih sat ili dva. I zato imaju slobodu reagiranja koju si odrasli često uskraćuju.

Koje naše glumce najviše cijenite ili ste cijenili dok su bili živi?

Imamo odlične glumce koje je pravo zadovoljstvo gledati na sceni ili na ekranu, a tek zaigrati s njima... ali ipak mi se stalno pred oči vraća jedna kratka scena kada Fabijan Šovagović hoda cestom pjevušeći neku pjesmu! Ta jedna mala scena mi se jako urezala u pamćenje. Žao mi je što ga nisam imao priliku upoznati.

Jeste li ikad poželjeli glumiti u stranim produkcijama, možete li se zamisliti u Hollywoodu recimo, na nekom višemilijunskom filmu?

Prvo filmsko iskustvo bilo mi je na filmu u BBC-jevoj produkciji. Zato ne trčim za stranim produkcijama, vjerujem da se u životu sve događa u svoje vrijeme i kada dođe trenutak.

Koje likove više volite glumiti - pozitivne ili negativne? Zašto?

Trudim se svakoj ulozi pristupiti s jednakim žarom i učiniti svaki lik što vjernijim i stvarnijim. Da bih to uspio, moram se neprestano istraživati i u sebi nalaziti motivaciju za djelovanje koje možda i ne bih imao u stvarnom životu. Možda je to razlog što glumce više intrigiraju negativne osobine likova (bio on pozitivan ili negativan u samome djelu), jer mogu zaviriti u sebe i potražiti što je to u nama što nas navodi da budemo ljudi kakvi ne bi trebali biti.

Postoji li neka uloga s kojom ste se baš namučili da ispadne kako biste vi i redatelj željeli? Koja? A koja vam je legla bez puno problema?

Na Akademiji dramske umjetnosti smo jedan semestar radili Čehovljeve humoreske i tada smo se zbilja namučili da dođemo do željenog rezultata, ali uspjeli smo. No zato i postoji škola. Danas sam jako sretan što sam prošao taj proces jer sam svjestan da se do rezultata ne dolazi uvijek lako. U Trešnjinoj predstavi Ljepotica i zvijer igrao sam Din dona i to je uloga u kojoj sam baš uživao od prve probe, no to je zasluga i mojih partnera na sceni jer ipak je predstava kolektivan čin. Bez dobrih kolega sve bi bilo puno teže.

Kakav je osjećaj biti otac troje djece, koliko imaju godina? Koliko ste angažirani u njihovom životu, imate li neke "zadatke" za koje ste samo vi zaduženi?

Uživam u očinstvu i pokušavam što više vremena provesti s djecom. Uvijek imam zadatke, a oni se mijenjaju kako djeca rastu. Dok su mali, ja sam zadužen za: divljanje s njima, bacam ih u zrak, stanem u čudnu pozu da se penju po meni ili ih nosim uokolo dok mi stoje na ramenima. Kad to prerastu, zadaci se mijenjaju, ali općenito, kad god mogu preuzmem brigu o djeci.

Jeste li bili na porodu svoje djece i možete li nam ispričati ukratko kakve su vas emocije tada pratile...

Bio sam samo na porodu kćer i Marte. Ona je bila prva, a kada se Tomo rađao, morao sam ju čuvati. Želio sam biti i na Kristijanovom porodu, ali su me ostavili pred vratima jer su u susjednoj rađaonici imali carski rez. Jako mi je drago što sam bio prisutan kada je ta mala ljubičasta curica, smežurane kože i ogromne glave došla na svijet, a posebno to što sam bio uz svoju Kristinu u trenutku kada smo postali roditelji. Mame su u prednosti jer imaju odnos s djetetom mjesecima prije nego očevi. Ja sam postao svjestan da sam otac tek kada sam ju uzeo u ruke, a to je nezaboravan osjećaj.

Dolaze li vas djeca redovito gledati na predstavama, daju li vam kakve kritike?

Dolaze, naravno, a što se kritika tiče prilično su blagi. Ipak sam ja tata.

Vodite li ih i na druge predstave, u koja kazališta?

Vodim, ali ne redovito. Sada su već stariji, veliki i imaju svoje obaveze i slobodne aktivnosti pa nam se teško uskladiti da možemo otići svi zajedno.

Kako najviše volite provoditi vrijeme s obitelji? Imate li više vremena za njih s obzirom na to da ne radite u uredu od 9 do 5 kao mnogi.

Baš zbog toga mislim da ga imam manje. Kada imate ovakvo radno vrijeme, ne možete daleko unaprijed planirati i na kraju vas puno više nema nego što vas ima. Osim toga, posao donosite kući, ne možete ulogu na kojoj radite ostaviti do sutra. Ali zato se trudim vrijeme s njima provoditi kvalitetno. Kada se uspijemo uskladiti, odemo na izlet u prirodu, na bazene ili jednostavno sjednemo na bicikle i krstarimo.

Sve troje djece je vjerojatno vrlo različito, je li vam to zbunjujuće, trebate li sa svakim imati neki drugačiji pristup?

Stvarno jesu. Imam dojam da se svako dijete već rađa s karakterom i s tim se moram pomiriti. Kada upoznate svoju djecu, ili kako ih upoznajete, uviđate da ne možete sa svima isto postupati i sa svakim jednako razgovarati. Svatko ima svoj omiljeni sport, najdražu slobodnu aktivnost... To su prave osobe pa im se morate prilagoditi da bi mogli uspostaviti zdrav odnos i međusobno razumijevanje.

Čemu su vas vaša djeca naučila? Osjećate li se kao drugačija osoba sada i u vremenu prije djece?

Naučila su me cijeniti dom. Imam jednu fotografiju na kojoj sjedim za stolom i jedem, a Marta stara oko tri godine se naslonila na moja leđa opuštenih ruku, stavila glavu na moje rame i zatvorila oči. Uvijek se raznježim kada je pogledam. Taj mi je osjećaj bio potpuno nepoznat dok nisam bio roditelj. Sada znam kako je to kada nakon napornog radnog dana uđete u stan, a dijete vas ugleda i vikne „tata!“ Istog trena nestane umor i dobijete snagu za igru kao da ste i vi dijete.

Pada li vam teško njihovo brzo odrastanja ili vas to veseli?

Ponosan sam na svaki njihov uspjeh. Veseli me vidjeti da mali ljudi postaju veliki ljudi, da otkrivaju svoje interese i koračaju nekim svojim putevima. Ali, baš to i stvara određenu brigu jer se stalno pitam jesam li ih naučio sve što sam trebao i mogao, hoće li uspjeti ostvariti svoje potencijale.

Kako provodite svoje slobodno vrijeme bez djece, ako takvoga imate? :)

Nemam ga puno, ali u vrijeme koje „sebično“ uzmem za sebe vježbam Wing chun.

Kuhate li kod kuće i u čemu ste posebno vješti?

Rijetko, znam svašta skuhati, volim raditi kolače i neki su mi specijalnost, ali supruga je prava maherica tako da se ne guram. Držim se guljenja i rezanja povrća i voća, ili očistim ribu (što ona ne voli). „Dogovor kuću gradi“!

Pokazuju li vaša djeca tendenciju prema glumi?

Oooooooooooooo, da, pravi su glumci. Provozaju nas, roditelje, da nismo ni svjesni kako su nam odigrali. :)

Talentirani su za svašta i zato ih nikuda ne guram, nego ih pokušavam potaknuti da sami nađu životni put. Vodim ih na audicije kada ih pozovu, jer vidim da ih to veseli, a na nekima su i prošli, tako da imaju i to iskustvo. A, sad, što će biti? Vidjet ćemo.

Premijera predstave Tajna dvorca strave, napete priče koju za djecu i mlade predstavlja slavni filmski redatelj Alfred Hitchcock, održat će se u petak 27. travnja 2018. u 19 sati. Redateljica je Nina Kleflin, a više o samoj predstavi čitajte ovdje.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: kazalište Trešnja

Najnovije

Najpopularnije