U odrastanju djece dođe dan kada počinju izlaziti sa svojim društvom. Izlazilo se u plesne klubove i kafiće koji su tek počeli biti moda u nekim daljim vremenima od današnjih.

Ana je bila mlada djevojka koja se bavila tenisom. Nije baš imala puno slobodnog vremena. Odrastajući, osjetila je potrebu da se druži i s drugim vršnjacima, ne samo sportom.

- Mama, pozvali su me prijatelji da se sutra zajedno nađemo u kafiću na ''cugu''. Mogu li ići? – upitala je majku.

- Možeš. Samo se vrati do deset sati navečer kod kuće. Sutra ujutro imaš važan trening. – rekla je mama, nadajući se već neko vrijeme ovome pitanju.

Otišla je zadovoljno se smiješeći. Prvi puta sa svojim vršnjacima izlazi sama, bez roditelja, bez starijih sestara.

Vratila se kući brže nego se moglo očekivati, istovremeno s tužnim, zabrinutim i ljutim licem.

- Brzo si se vratila. Što se dogodilo? – upita zabrinuto mama.

- Više nikada ne idem s njima nigdje, a pogotovo ne u kafić! – odgovorila je.

- Zašto? Reci što ti se dogodilo. – nestrpljivo će mama.

- Svatko je naručio svoje piće. Ja sam naručila čašu mlijeka. Svi su se smijali! Nisu se prestajali smijati. Smijali su se i svi drugi ljudi u kafiću. U kafićima se ne naručuje mlijeko. Trebala si mi to reći. – otužno je ispričala što je muči.

- Nema. Ali što bi ti drugo naručila? Možda još samo vodu. Ali vodu ne možeš naručivati u kafićima. Besplatna je. – odgovorila je mama.

- Zato više ne idem u kafić. – tamo za mene nema pića.

- Mislim da trebaš ponoviti ovaj izlazak s istim društvom u istom kafiću. Pozovi ih odmah sutra i reci da ih ti častiš. – rekla je mama.

- Ne želim ponovo doživjeti toliku sramotu. – nevoljko je odgovorila i mislila završiti razgovor.

- Moraš pokazati društvu da imaš svoj stav. Trebali bi te poštivati onakvu kakva jesi. S čašom mlijeka u ruci! To ih možeš naučiti samo ti. Da sam na tvom mjestu, ja bih to učinila. Ako su ti prijatelji, prihvatit će to, ako nisu, i ne trebaju ti. Naći ćeš druge. – produžila je mama razgovor.

- Kako se mogu ponovo pojaviti tamo i još da ih pozovem da mi se rugaju! – nastavila je razmatrati svoje viđenje situacije.

- Baš tako. Učini to za mene, molim te. Smijat će ti se ponovo, ali malo manje. Možeš ti to. Ti si sportašica.– nastavila je mama.

- Dobro. Podnijet ću to valjda nekako, samo zbog tebe. – govorila je nevoljko, ali malo pomirljivije.

poucna-prica-iz-zivota-kad-te-drustvo-ne-prihvati-iz-prve
, Image: 295742674, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Sutradan je pozvala isto društvo u isti kafić. Kada se vratila kući, bila je jednako jadna kao i dan prije.

- Zašto si tražila da doživim istu neugodnost dva puta? – upitala je.

- Zato da ne doživiš tri puta! – odgovorila je mama smiješeći se.

- Tko bi razumio što ti hoćeš? Ne trebam to društvo. Nećemo više to spominjati, molim te. – rekla je.

- Ima jedna dobra narodna izreka: ''Novo sito tri dana na klinu visi!''- ubaci joj mama poslovicu – mozgalicu za razmišljanje.

- Ne idem više, što ti je? – usprotivila se Ana.

- Samo još jedanput otiđi zajedno s njima i ne moraš više nikada. Jučer sam te molila, a sada zahtijevam. – odgovorila je mama vrlo ozbiljno.

- Želiš me i treći puta vidjeti tužnu?! Bravo, mama. Sve za tebe. – bila je već očajna.

- Nećeš više biti tužna zbog toga. Samo se moraš usuditi stvari dovesti do kraja. Sve što se započne treba i dovršiti. Vidjet ćeš da će sve biti dobro. Imat ćeš društvo, kafić i što je najvažnije pronaći ćeš sebe. Ne želiš da ti ovo ostane ružna uspomena u tvom životu! Ako rješenje ove situacije i ne bude u tvoju korist, barem ćeš znati da si sve pokušala. Bit ćeš poslije mirna bez obzira kakav ishod bio . – savjetovala ju je mama.

Nakon dva, tri dana, pozvala je društvo u kafić. I ovoga puta mama joj je dala novac da svima u društvu plati piće. Šutke je otišla iz kuće. Samo s doviđenja.

Zadržala se dosta dugo. Mama se već malo pobojala da će kasniti, pa da će razgovor morati biti okrenut u tome pravcu. Došla je na vrijeme i sa smiješkom na licu.

- Imala si pravo! Kada sam opet naručila čašu mlijeka, konobar je mlijeko donio ni ne trepnuvši okom. Nitko se nije smijao, nitko više nije ni primijetio da je ispred mene mlijeko. Bilo je ugodno u društvu ove večeri. – govorila je, kao da je s nejakih pleća bacila planinu.

Svoju osobnost je gradila hodajući po mliječnoj stazi!

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica i autorica

Foto: Profimedia