Kod nas otpočetka nije postojalo pitanje da ili ne, uvijek je bilo “da”. Ne znam ni sam kako smo do toga došli, ali ni trenutka nisam pomislio da bih je ostavio samu u rukama doktora. Tko zna, neki zaštitnički kompleks ili čisto podrška, ne znam. Kao i inače u braku, o mom prisustvu na porodu smo pričali. Ona je rekla da želi, ja sam rekao da želim. I to je bilo to.

Razmišljaš tijekom tih 9 mjeseci o svemu pa tako i o tome što ste vas dvoje. Kako ne biti uz nju u trenutku od kojeg nema važnijeg? Dakle, nema dvojbe. Nemojte misliti da sam neka ekstra dobričina ili odgovorna osoba, nisam. Ali, neke stvari moraju biti. Dosta sam puta slušao priče o „divljanju” žene tijekom poroda kada svojem omiljenom muškarcu bez problema u lice sipa uvrede i poniženja, kažu da nije rijetkost. Strepio sam malo oko toga, ali ne previše. Živimo u mirnim vremenima pa ekstremne situacije nisu uobičajene. Što će izaći iz nas kada pritisak poraste? Nemamo pojma, ali idemo, pa kako bude.

Porod se približavao polako, ali sigurno, te se trebalo pripremiti – psihički i fizički. Naravno, za ženu je to normalna stvar, ona odrađuje taj ključni trenutak. Ali ni muškarcu nije svejedno i jako lako, barem meni nije bilo. Što se od mene tamo očekuje? Što ako budem plačljivac ili mi pozli kad vidim krv? Iako mi inače nije nešto slabo kod krvarenja, nisam imao pojma kako će sve to izgledati pa stoga nisam mogao biti skroz siguran u sebe. No, kad nešto znaš da moraš i želiš, te misli ne predstavljaju veliki problem, samo su komarci koje makneš potezom ruke.

Znaš da dolazi taj trenutak, gledaš svoju suprugu s ogromnim očima, kao da si Big Brother. Što je to,  jesu li trudovi, hoće li se pojaviti u nekom nezgodnom trenutku, kako će izgledati odlazak do bolnice? A tek u rađaonici, što očekivati? Milijun je tu pitanja. Knjige nisam čitao, ni previše članaka. Kao da sam se želio ograditi od tuđih iskustava, koncentrirajući se na ono što je oko mene. Supruga je nešto čitala, ali, koliko znam, ne previše. Moguće da se stvori strah i očekivanja, a to nam nije trebalo. Znali smo da će događaj biti velik, najveći od svih dosad.

Kao i tijekom trudnoće, za porod sam se pripremao posrednim načinom: ulazio sam u stanja dublje koncentracije, gotovo meditativno. Nije to lako opisati jer i sam ne znaš što je. Možda sliči nekom pripremanju za ispit na fakultetu ili razgovor za posao – samo puno snažnije.

Prije samog poroda imali smo jedan izlet u bolnicu, ona je imala osjećaj da su trudovi. Kako to znati kad nisi prije doživio? No, trudova nije bilo, ali upoznala se sa sestrama, zavirila u odjel, pronjuškala atmosferu i situaciju ondje. Smatram to dobrom stvari jer je na neki način istražila teren.

Tata na porodu: Što ako mi pozli kad vidim krv?
Mid section pregnant woman relaxing on hospital bed in ward, Image: 326792622, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: - / Wavebreak / Profimedia

Važan trenutak koji smo čekali proteklih 9 mjeseci stigao je vrlo tiho, jedne subote. Supruga se probudila i samo mi mirno rekla: „Mislim da je to to.” Stvari za bolnicu bile su spremne jer je ona iznimno organizirana. Lijepo smo sjeli u auto i odvezli se u Merkur. Ipak nisu bili trudovi, ali, rekli su nam doktori, „otvorena” je, neka ostane jer smo vrlo blizu. I taj da je rođen naš sin Adam.

Supruga je ostala „unutra” (muškarci čekaju ispred dok ih ne pozovu), a ja sam kratio vrijeme paničnim napadajima. Isprva su krenuli polako, ali ne možete ostati smireni. Isprobavao sam sve metode koje su u drugim slučajevima funkcionirale, kao i one o kojima sam samo čitao. Ništa. Srce lupa kao ludo kako vrijeme protječe. Supruga mi je javljala što se zbiva, ali po običaju ništa nisam razumio. Spominjao se neki „drip” te famozna „epiduralna”. Preko poruka djelovala je vrlo smireno, a to je i meni pomagalo. Prošlo je tako nekoliko sati kad je stigla poruka: „Pozvat će te sad sestra unutra.” I pozvala me.

Tata na porodu: Što ako mi pozli kad vidim krv?
doctor writes information on his mobile phone in front of a bright blue background, Image: 361985439, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Gudrun Krebs / Panthermedia / Profimedia

E, tad kad sam prošao kroz ulazna vrata, tada me „opralo”. Zavrtjelo mi se u glavi i molio sam boga (nisam vjernik, ali hvataš se za svaku slamku) da se ne srušim. „Pa ništa se ne događa, nisi ni ušao”, neki je glas pokušao prodrijeti kroz šumu nepovezanih misli. No tijelo ima svoju logiku koja ne sluša um. Ipak, rušenja i drame nije bilo, ali pritisak je ostao kada sam na sebe odijevao priručno sterilizirano odijelo. I tako odjeven sam se pogledao u ogledalo: ajme, to je to, za nekoliko minuta ili sati, stiže beba! Prava beba, znaš, ona koju smo čekali puno dulje od perioda trudnoće, tvoj (naš) sin, naše nešto što ne znamo kako ćemo s tim i što će se događati i kako ćemo se snalaziti i sve što ti sad čini da ti zastaje dah.

Sljedeći poziv bio je onaj za ulazak u halu u kojoj je moja trudna žena. I nekoliko doktora.

(...nastavit će se)

Tekst: Branko Matijašević, urednik knjiga

Foto: Profimedia