Ovaj štrajk tek je početak za potrebne promjene

„Uopće ne podržavam štrajk, niti te učitelje. Većina uopće ne radi svoj posao. A ja sad imam problem. Jer nema mi tko čuvati dijete.“ kaže jedna mama.

Dijete šalješ u školu jer ga nema tko čuvati? S druge strane roditelj kaže: „Jedva smo čekali ponedjeljak, jer dosta mi ih je bilo za vikend! Izludili su me!“ Osim što prosvjetari ništa ne uče djecu, imaju godišnji tri mjeseci, dnevno rade samo 5 sati, nemaju nikakve papirologije jer rade samo s djecom. Raditi s djecom je nešto što nitko tko to nije radio, osjetio i probao neće razumjeti. I samo da usput dodam i ono što se ne vidi i ne čuje (jer prosvjetari su skromni pa to neće reći, jer da nisu skromni, ne bi radili taj posao...): često prosvjetari rade i roditeljev posao. Roditelj nije stigao isprintati fotku, a ta fotka je važna za određenu aktivnosti i onda učitelj trči, traži fotku, printa samo da sva djeca imaju ono što je potrebno i da se ni jedno dijete ne osjeća zakinuto. Nadalje, roditelj ne dođe na vrijeme po dijete pa prosvjetar opravdava roditelja. Roditelj je zaboravio „reći“ da je dijete bilo bolesno. I onda to bolesno dijete, naravno, ne može pratiti nastavu, učitelj ne može biti 100% fokusiran na drugu djecu i tako se uz to vežu mnogi drugi problemi. I onda prosvjetar – čarobnjak, kreativac traži rješenja jer nije dijete krivo, a prosvjetar zna što to znači za emocionalni razvoj djeteta. Koliki koeficijent to može naplatiti?

Samopouzdanje… zasniva se na iskrenosti, poštivanju, ispunjavanju obaveza, osjećaju sigurnosti i nesebičnom radu. (F. Roosevelt) Slažem se da ima nekih koji ne rade najbolje svoj posao. U svakoj struci ima ljudi koji se više trude i posvećuju poslu, odgovornije se ponašaju i profesionalni su. To je stvar osobne odgovornosti, a ja bih rekla opet stvar odgoja. Onako kako su te roditelji tvoji odgojili tako se ponašaš. Moj učitelj je uvijek govorio: „Nisi ti kriv, doma su krivi!“ I to je istina.

Hajdemo se vratiti na učitelje - one koji ne rade svoj posao! Što dijete znači roditelju? Znači mu sve, dijete je roditelju najveće bogatstvo i blago ovog svijeta. Kad dijete dođe u vrtić ili školu, mi preuzimamo odgovornost za dijete. To je ono čega je rijetko tko od roditelja svjestan. Odgovorni smo za vašu djecu. Za odgoj, obrazovanje, njegu i skrb djeteta. Većinom se priča o tome što su naučili ili što ih nisu naučili u školi. Ono na što želim skrenuti pozornost je sigurnost i zdravlje djeteta. To kao da se podrazumijeva. Događaju se da situacije da dijete slomi ruku, nogu. Da se dijete počne gušiti pa moraš zvati hitnu, da dijete ima alergijsku reakciju, napadne i razbije glavu itd. To su trenuci koji ti oduzmu 20 godina života. Sve su to situacije koje se događaju i u vrtiću, školama, a i kod kuće. To se zaboravlja i o tome se ne priča. Prvo i najvažnije svakom učitelju, odgojitelju je SIGURNOST I ZAŠTITA DJECE. Za to je rijetko tko zahvalan jer to se podrazumijeva. Nadalje, ima situacija kad je u pitanju zanemarivanje, zapuštanje ili zlostavljanje djece. Ne, to se ne događa samo u Americi. To se događa i kod nas. I to je dio posla učitelja, odgojitelja: ZAŠTITA DJETETA, POŠTIVANJE PRAVA DJECE. Sve su to stvari koje se podrazumijevaju. To su najteže stvari koje prosvjetar mora raditi, a o tome se ne priča, to se ne ističe, jer se želi zaštititi dijete. U tim situacijama se moraju donijeti vrlo važne i teške odluke. I svaki taj prosvjetar to nosi u sebi, nosi to dijete u sebi cijeli dan, cijeli život, često misliš na to dijete. Nema tih novaca, niti koeficijenta koji ti može nadomjestiti život i sigurnost djeteta.

Ako želiš promijeniti svijet, počni od sebe. (Konfucije)

To je ono što je učiteljima potrebno i za to se bore. To je potrebno svima nama u svim strukama. Otišli smo predaleko, u svijet materijalizma i tehnologije. Danas svi sve znaju. Jako smo pametni. Ideš kod liječnika i već znaš koju bolest imaš, jer na Googleu sve piše. A učiti i odgajati djecu? Pa to svi znaju, jer to je prirodno. Kako su nekad odgajali djecu i nije bilo problema? I učitelji i doktori su nekad davno bili vrlo cijenjeni u društvu. I ne mogu ne spomenuti prijedlog da učitelji mogu raditi i u vrtićima. Pukao ti je zub. Nema slobodnog stomatologa? Otiđi kod kirurga. On isto operira i bavi se kostima.

Ima i sjajnih roditelja i u ovoj priči jako je bila važna upravo njihova podrška. Na Facebook grupi „Podrška roditelja nastavnicima u štrajku“ moglo se pročitati toliko divnih primjera podrške koje mogu biti poticaj svakom od nas i životna škola. Da bi dijete napredovalo i razvijalo se kako treba potrebna je suradnja roditelja i ustanova. Jedni bez drugih ne možemo. A ono što je žalosno je da su važniji papiri i brojke. Djeca su državi samo brojke. Ne pitaju za potrebe i mogućnosti djece. I to je jedan od razloga za što se učitelji bore: za autonomiju u radu i profesionalizam.

„Čovječanstvo duguje djetetu sve najbolje što može dati“ (Deklaracija o pravima djeteta)

Stanje u državi dolazi na naplatu na raznim područjima i razinama. S druge strane, učitelji su napokon napravili preokret i počeli se boriti za dostojanstvo. Zaboravila se humanost, došlo je do poremećaja u međuljudskim odnosima. Ljudi se „uzimaju“ zdravo za gotovo. Podrazumijeva se, je l'? Sve se to odražava i na našu djecu. Mnogo je problema i svake godine su djeca sve teže spremna na suradnju i sve je teže raditi s njima. Upravo zato što je cijelo društvo postalo vrlo sebično i nehumano, neodgovorno. Ovaj štrajk i učitelji su napokon pokrenuli jednu vrstu revolucije. Borba za koeficijent je velika humanistička borba. Zato sam i ja podržala štrajk i vjerujem da se neće sve zaustaviti s trenutnim dogovorom, već da će se težnja tolikih da obrazovanje dignemo na razinu koju svi zaslužuju nastaviti dalje. Neka ovo bude tek početak.

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica; individualna savjetovanja s roditeljima i s djecom

Foto: I.T., Profimedia