'Učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije!'

Vratimo se sada našem naslovu… ”Učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije” natpis je koji sam pročitala na jednom plakatu, prije par godina, na noćnom maršu povodom Dana žena. Tada nisam bila mama jedne djevojčice, ali ta mi se rečenica duboko urezala u pamćenje. Danas sam mama jednoj maloj curici, i ova me rečenica počela proganjati. Kako, u ovome ludome svijetu, odgajamo svoju djecu?

Curice učimo da pospremaju svoj nered. A kada dečkiće i pokušamo naučiti da se čarape bacaju u koš za prljavu odjeću, a igračke odlažu u ormarić za igračke, kod kuće često dajemo suprotan primjer. Budimo realni, tko kod vas više čisti? Tko brine da je sve na svome mjestu? Tko nikada ne odmara? Pa mama. Danas su se vremena ipak malo promijenila, ali nisu toliko drastično. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, manje je emancipiranih muškaraca koji će samoinicijativno staviti suđe u suđericu ili usisati pod. Ima ih, ali manje. Najviše je onih kojima se treba reći točno što da naprave, pa će to i napraviti.

Skupi djecu iz vrtića.

Kupi wc papir.

Kad dođeš kući, spremi djeci ručak.

Prošetaj psa.

Usiši pod.

Pogledaj što imaju za domaću zadaću.

Ok. No problemo. Papi je tu. Papi će to hendlati.

Ako ste u uputama zaboravili reći ”ako padne kiša, skupi robu s balkona”, mogu i bombe padati, ali oni neće primijetiti da uopće imate balkon, a kamoli odjeću vani koja se suši… na kiši… ili dok padaju bombe, nebitno.

Ta vrsta muškaraca zove se ”Majka je sve radila umjesto mene, ali ja sam dobar i moderan pa ću napraviti sve što treba – ako mi se na to skrene pažnja” i to je ok. Jer osim prve vrste, koja je poput Degenie Velebitice, rijetka, i druge vrste, koja je dosta česta po kućanstvima i zapravo danas čini onu neku zlatnu sredinu, postoji treća vrsta muškaraca ”Homo idiotus”. Takve bih ja u top stavila. Oni mogu biti zaposleni ili ne, ali kućne radosti nisu njihovo zaduženje jer su oni muškarci. A sin nikako ne može na balet jer nije gej.

I sada zamislite kakvu poruku Homo idiotus šalje svojoj kćeri. Homo idiotus, čeka ručak dok supruga istovremeno hendla djecu i špaher. On u to vrijeme odmara, leži na kauču i gleda TV. Ne sudjeluje u odgoju djece. Ne čuva djecu. On ne vidi prljave tanjure u sudoperu, i kad ga se zamoli da nešto napravi (treba ga se zamoliti za pomoć jer on zapravo ne živi u toj zajednici, već tamo samo boravi kao u hotelu), on to ne napravi jer to nije njegov posao – to je ženski posao.

Homo idiotus je nažalost, često, grub, glasan i nasilan. Svojoj kćeri šalje poruku da je ona manje vrijedna, da je njen posao da služi muškarcu i da nema pravo glasa. Homo idiotus u svojoj obitelji ima i dečkića. Njega uči da bude isto tako idiot. Kreten. Krkan. Da sve može dobiti silom. Tko je kriv što čopor dečkića sebi uzima za pravo silovati curicu? Roditelji. Homo idiotus in primis. Tko je kriv što si muškići uzimaju za pravo pretući curu koja ih je, jednostavno, odbila? Koliko smo samo takvih primjera čuli i vidjeli na dnevniku u zadnje vrijeme.

Homo idiotus i njegova učenja nisu samo na televiziji, oni su u našoj zgradi, možda baš vrata do nas. Oni hodaju našim ulicama, oni ulaze u naše škole, idu na ista mjesta gdje i mi i naša djeca. Vrijeme je da se takvim idiotima stane na kraj. A to možemo samo tako da odgajamo i curice i dečkiće da pospremaju nered iza sebe, i da dižu revolucije, zajedno, dok šetaju rame uz rame, jednaki. Nije cura kurva jer nosi minicu. Pa da i gola šeta okolo, nitko je nema pravu taknuti. Nije cura drolja jer ne želi biti u vezi s ovim već s onim momkom. Nije cura laka jer ima izazovne slike na svom Instagram profilu. Nije cura kriva što su je silovali jer je popila previše, jer je konzumirala neka opojna sredstva ili jer je samo bila sexy. Cura nije nikad kriva kad se dogodi nasilje. Ona je žrtva. I kome to nije jasno, taj je isto Homo idiotus.

Ja imam kćer. Nadam se da ću imati i sina jednog dana, i ako bude htio na balet, ići će.

Voljela bi da Leona sutra ima dugu jezičinu na mene, da se zauzima za svoje stavove, da bude sigurna u sebe, da zna da ni nebo nije granica (Leona, ako želiš biti astronautkinja, široko ti polje). Želim da u našoj maloj obitelji nauči kakav je to muško – ženski odnos ispravan. Želim da nauči da se mama i tata trebaju samo poštivati, voljeti i biti podrška jedan drugome. I da sutra ne pristaje na ništa manje. Zato što je žena, nije slabiji spol. Zato što je žena, nije osuđena na to da bude nekome podložna. Zato što je žena, ne mora za jednaki posao imati manju plaću.

25. studenoga obilježio se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a ovo je moj skromni doprinos s par dana kašnjenja jer mi je beba u skoku.

Tekst: Elena Vian Projić, profesorica u čizmama marketingaša, blogerica Jedna od Šefica, mama Foto: Profimedia