Sve je nekako upućivalo na to da možemo lagano otići korak dalje i donijeti najbolju i ”najgoru” odluku ikad, ”napraviti” bebu. Kao da radimo lasagne. Samo što lasagne uvijek dobro ispadnu. (Napomena: Lasagna je talijansko jelo i pisat ćemo to tako, a ne LAZANJA.)

Sve je počelo romantičnim putovanjem u London, i odlukom da se, bez obzira na to što meni nisu tada bili plodni dani, prestanemo paziti, pa što bude bit će. Onda je već za mjesec dana izostala menstruacija, ali bila je to samo lažna uzbuna. Tu je nastupila klasična ženska panika. Nešto nije u redu. Zašto ja JOŠ nisam trudna? Pa mi se već 3 mjeseca NE pazimo!!! Srećom, suprug je taj problem uzeo u svoje, recimo to tako, ruke… Umjesto da se samo ne pazimo, pripazili smo na plodne dane (kao što to čine ljudi koji planiraju postati roditelji) i ”primilo se”. Dan prije krštenja našeg malog nećaka, najranije ujutro, u subotu, popiškila sam se na Clearblue test za trudnoću i pokazao se mali, ali snažni, jasno definiran plavi plusić.

I tu je zapravo sve krenulo. Prva reakcija: sreća do neba. Uletjela sam u našu spavaću sobu i počela skakati po krevetu i po suprugu i vikati ”Trudna sam, trudna sam… trudni SMO!”. Bez minimalnog uzbuđenja gospon suprug me poljubio, rekao ”Da ti nije mene ne bi još bila trudna.” (logično) i okrenuo se s druge strane te nastavio spavati.

Druga reakcija: panika i strah. Ne smijemo još ništa nikome govoriti. Nikad se ne zna. Što ako nešto pođe po zlu? Ok, reći ćemo samo starcima. Što trebam jesti? Što trebam piti? Koje vitamine moram kupiti? Kada da idem kod ginekologice? Kada se čuje srce? Kako ću izbaciti kavu? O moj Bože, pa mi ćemo postati roditelji za manje od 9 mjeseci?!?

Oko prehrane je glavnu riječ vodio gospon suprug i možda bi mu trebala i zahvaliti što sam do sada (28 tt), u trudnoći, dobila samo 5 kg. Ali neću jer su možda ipak zahvalne mučnine.

Između sreće i straha, prošli smo prve preglede, čuli smo srce, vidjeli smo točkicu koja je kasnije postala mala gušterica da bi na kraju dobila ručice i nožice i postala prava mala bebica. Umanjenice su u trudnoći normalne – krivi su hormoni, nije do mene.

Blaženo stanje počinje koji put i prije plusića, ali često tjedan dva nakon. Prvo se javlja umor – kroničan umor. Najdraža aktivnost postaje spavanje: spavanje do kasno vikendom, spavanje na poslu iza marende, spavanje na poslu iza 14 sati, spavanje kod kuće nakon ručka, spavanje od 20 sati navečer do 6 ujutro. Zatim kreće riganje. Nisu to obične mučnine. Ujutro rano kreće kiselina, kasnije, sve ono zdravo i skupo što se u trudnoći preporučuje u prehrani, izlazi često i na nos (ne samo na usta). Morala sam ovo figurativno opisati jer je nevjerojatno koliko osoba može povratiti u prvih par mjeseci – kod mene je to trajalo do prije par tjedana. Lucky me!

Panika lagano prestaje kada beba ”oživi” u 4. mjesecu trudnoće. Tada je i sve nekako lakše. Pojavljuje se trbuščić, smanjuje se povraćanje i prestaje kroničan umor. Tada kreće internet potraga za najboljim kolicima, najboljim jajem, najboljim bočicama (čitaj najskuplje) jer beba (još ako je prva) ne zaslužuje ništa manje od najboljeg i najskupljeg. Opet ženski konzumeristički mozak, bez uvrede, takve smo kakve smo. Sve patimo od gluposti. Moja mama (uskoro nona) je kupila krevetić sa Swarovski kristalima, a da nismo još ni bili 100% sigurni da čekamo curicu. Što dalje reći? Nema dalje.

Da, čekamo curicu, a ja sam cijelo vrijeme znala da čekamo curicu, i mislim da je ovo najbolji i ”najgori” poklon koji ću ikada pokloniti svome suprugu. Najbolji poklon do puberteta, najgori od puberteta do kraja fakultetskih dana. Znam iz iskustva. Krajnje feministički, svakom muškarcu želim kćer. Mislim da tek tada oni zapravo postaju svjesni kako nije baš lako biti žena.

Blaženo stanje nije ni u jednom trenutku trudnoće bilo ”blaženije” nego sada, trenutno. A kako saznajem od ”trudnijih” žena, bit će to i gore… o da… sada, u ova zadnja 3 mjeseca trudnoće kreće show. Beba je sada sve veća, trbuh se sve više širi, pa malena ima sve manje prostora. Često me probode u mjehur pa se skoro upiškim u gaće na poslu, ili me probode u rebra pa ostanem bez zraka na par sekundica. Super je vesela i činjenica da svakih pola sata moram na wc i da već noćima ne spavam, bez obzira na trudnički jastuk. Ne smijem spavati na leđima, ne mogu spavati na lijevom boku… vrtim se po krevetu kao janje na žaru (iako više ličim na praščića). Jesam spomenula da sve što mi netko kaže zaboravim u roku od 10 sekundi? Na poslu sve zapisujem, više nego inače, i onda zaboravim gdje sam to zapisala.

Ne mogu sjediti, ne mogu puno hodati, ne mogu ležati… Gori mi želudac od žgaravice, trnu mi noge noću, hvataju me grčevi. Na poslu, iz dana u dan, pronalazim novu pozu, u zadnje vrijeme naslonim laptop na trbuh i tako šaljem mailove. Vjerojatno nije baš najzdravija opcija, ali što ću? U svakom mailu napomenem kako je DEADLINE jučer jer ja uskoro idem na porodiljni, a na svoju TO DO listu svakodnevno dodajem nove zadatke.

Supruga sam izludila. Možda bi mu se ovim putem mogla i ispričati što sam postala paranoična i plačljiva luđakinja, ali neću jer je to opravdano, pošto on blaženo spava noću na razliku od mene.

Da, ovo je sigurno bila najvažnija odluka koju smo do sada donijeli u životu, i da, moramo biti zahvalni jer nemaju svi priliku postati roditelji ovako kao mi, bez previše truda i muke… ali da je lako nije. (A tek smo na početku!)

Na pitanje ”zašto onda nisi otvorila komplikacije i ležala doma do sada?” odgovorit ću ”jer a) nisam bolesna b) pare”, a u nekom od idućih blogova ćemo ovu temu, kao i moje jednosmjerne rasprave s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, detaljnije analizirati.

Tekst: Elena Vian Projić, profesorica u čizmama marketingaša, blogerica Jedna od Šefica, mama Foto: Profimedia