Apsolutno podržavam pravo korištenja medijskog prostora u svrhe promocije stavova ugroženih

kolektiva, srceparajućih parola kad je to nužno, apelima na podršku svekolikog pučanstva - čitaj: roditelja.

Razgovarala sam sa sinom i rekla sam mu kako se ljudi bore na legitiman način za ono što žele postići

i za što smatraju da imaju pravo, napomenuvši kako ja osobno imam poriv podržati ih u njihovoj

borbi.

Dijete je to prihvatilo kao nešto sasvim normalno i od samog početka štrajka ne šaljem ga na nastavu

u dane štrajka, jer me ne zadovoljava poruka kako će „djeca biti adekvatno zbrinuta“ u dane štrajka. Ja

dijete ne šaljem na nastavu da bude adekvatno zbrinuto, nego da u školi uči, stječe nova znanja,

socijalizira se, razvija empatiju i razumijevanje kako drugih, tako i sebe samoga.

U početku su roditelji bili složni pa bi se dogodilo da cijeli razred ne dođe na nastavu, no već sljedeći krug štrajka sve se preokrenulo. Zašto? Iz uobičajenog straha.

Pojedini nastavnici u nekim školama koji nisu u štrajku, ljudi koji su odlučili raditi jer isto tako imaju

legitimno pravo postupiti tako i koje također respektiram, dozvoljavali su sebi koriti djecu što nisu dolazila na nastavu jer su „im oni lijepo rekli da će Oni raditi“. Bez obzira na naputak s više instance, jasan i glasan, kako je odluka roditelja hoće li ili ne poslati djecu u školu za vrijeme štrajka. A riječ roditelja maloljetnom djetetu je, oprostit ćete mi, još uvijek ispred riječi bilo kakvog nastavnika bio on u štrajku ili ne!

Kako djeci objasniti štrajk učitelja?

„Moja se kći plaši da će na nju vikati nastavnica“, „Moja se plaši da će im se osvetiti preko ispitivanja“, „Moj sin kaže da im je dala duplo teži kontrolni, jer nisu onaj dan bili na nastavi“........ i tako redom. Hrpa

projekcija rođenih iz straha i dozvoljavanju sistemu da nam odgaja djecu. Da im se ubije svaka šansa za kritičko promišljanje, osobni stav o bilo čemu. Pa se pitam tako, za što im služe roditelji ako ne za razbijanje strahova, poticanje na razvijanje u mišljenju i djelovanju, za ohrabrenja i štitove dok su još nejaki da sami idu u borbu? Dok gledaju strah u našim postupcima, povlačenje osobnih stavova i stapanje

s masom samo da slučajno ne bi stršali, ne idemo nikamo. Nikamo.

Moja očekivanja od škole

No, to što podržavam štrajk učitelja ne znači da ništa ne očekujem zauzvrat. Ooooo, itekako očekujem.

Očekujem podršku našoj djeci, jer njima je najpotrebnija. Smanjenje silovanja mladih umova nepotrebnim podacima, uništavanje njihovog samopouzdanja samo zato što im se može. Očekujem posvećenost učitelja dok su na nastavi, spremno dolaženje na sat umjesto smišljanja u zadnji čas što će se raditi tih 45 minuta. Očekujem mobitele spremljene u torbama. Očekujem poticanje i iznalaženje njihovih dobrih strana umjesto potkopavanja ondje gdje su tanki!

Očekujem da ih se lovi u znanju, a ne u neznanju. Očekujem da se napokon počnu koristiti pedagoške mjere prema učenicima koji neprestano ometaju nastavu, izruguju se nastavnicima na štetu svih onih koji bi u školi zaista učili. Očekujem da se djecu osluškuje. Da postanu bitniji od rubrike u e dnevniku, da postanu živi entiteti organizma koji čini ovo virozno društvo.

Očekujem promjene za sve nas. Jer sama promjena koeficijenta, povećanje plaće od 6% nije ništa

ako je to jedina promjena kojoj se stremi.

Zadovoljavanje normi, ispunjavanje nepotrebnih papira, kvazi važnih rubrika u kojima piše po sistemu

„Copy-paste“ što su to djeca i na koji način postigla... sve je to ništa i ništa ih time naučili nismo.

Galama je dobra ako nije sama sebi smisao.

Kao roditelj podržavam struku. Neka se bore. Ali prije struke podržavam našu djecu, njihova prava i vrijeme njihovog djetinjstva koje im nitko više nikada vratiti neće.

A što se nadoknada tiče, neka svatko ponaosob donese odluku. Nama su, recimo, subote dani za obitelj.

Vikendi su jedino vrijeme kad je cijela obitelj u isto vrijeme za ručkom. I ne dam nikom da mi u moju

svetinju dira.

Svatko se bori za ono u što vjeruje. Ja vjerujem u obitelj i zdrav razum ispred svega!

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige “Zagrebi sivu” i slikovnica “Krijesnica koja se zove baš kao ti” i Biseri prosuti morem

Foto: Pixabay