Velika je stvar imati liječnika kojem vjerujete od početka. Mi smo, srećom, odlazili na preglede osobi koju poznajemo – moja žena od malih nogu – vrlo dobro. Ta sigurnost koju nudi mogućnost komunikacije u svako doba dana i noći, nezamjenjiva je.

Prvi pregled bio je ubrzo nakon što smo saznali da je trudna. I dalje nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa i jako mi je trebala potvrda stručne osobe. To je bio jedan od trenutaka koji su cijelu priču učinili stvarnijom. Ne baš skroz stvarnom, za to sam morao čekati još neko vrijeme, ali svakako stvarnijom.

Uslijedile su brojne pretrage, ne znam im ni imena više, i sve je bilo kako treba. Budući da je supruga prešla trideset i petu, to da je njezino zdravstveno stanje dobro, vrlo je bitna vijest jer beba može nesmetano rasti u njezinu trbuhu. I beba je rasla, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec.

Lijepo je čuti da beba dobro napreduje

Isprva su pregledi na mjesečnoj bazi, a tek pred kraj postaju učestaliji. Nisam bio na svakom od njih, ali bio sam blizu, barem u ulozi vozača koji je odvozi, čeka ispred i dovozi poslije kući. Prvih nekoliko puta nisam ulazio u ambulantu, osjećao sam se kao stranac kada bih zamišljao sebe tijekom ginekološkog pregleda. No, kada sam prvi put došao, shvatio sam da mi je draže prisustvovati i iz prve ruke čuti vijesti o napretku bebe.

Glavni alat kojim se upoznajete sa svojim djetetom je, kako znamo, ultrazvuk. Naravno, u ranim danima, to je nešto što ne liči ni na što, osim, možda, na apstraktnu črčkariju nekog ludog umjetnika. Dobiješ sliku, doktor ti objasni, ali ne razumiješ ništa. Ali klimaš glavom, da, baš je fora.

Osobno mi je fascinantno bilo slušati liječnikova objašnjenja što je što dok je prelazio trbuhom. Taj stroj mjeri sve i pokazuje sve: oblik lubanje, udove, stanje i veličinu organa – dragi naš doktor sve vidi, sve zna. I to u sekundi. Dok sam gledao izbezumljeno u ekran, on bi dobacio „aha, evo, bedrena kost, baš kako treba biti.” Nisam vidio ništa slično bedrenoj kosti, niti ičemu što sliči djetetu kako sam ga zamišljao, ali veselio me glas liječnika. Zapravo, to je bilo ono što sam čekao – iako je sve bilo kako treba – s nemalom dozom strepnje. Njegova potvrda da napredujemo bez poteškoća.

Što se to vidi na ultrazvuku?

Moram priznati da mi je bilo puno važnije čuti doktorovo mišljenje, nego vidjeti svojim očima sliku djeteta. Jer, nemojmo se zavaravati, to nije nikakva slika koja nam nešto znači, koju možemo doživjeti kao nešto što vidimo u svakodnevnom životu. Previše je „posredna”, da se tako izrazim, dolazi iz „druge ruke”.

Ono što me počelo sve više veseliti svakim novim pregledom bilo je to što sam sve više osjećao uključenost u cijeli proces. Manje sam bio netko izvana, a više uistinu dijelom trudnoće. Muškarac, koliko god se trudio, jednostavno ne može znati i osjećati ono što zna i osjeća žena. Ali može biti blizu i otvoriti se za ono malo što mu se pruža. Većinu sam znanja, osim tih pregleda, crpio iz promatranja svoje žene iz dana u dan. Ona je, već sam to spomenuo u prošlom tekstu, uvijek bila supersmirena i, u nedostatku boljeg izraza, u kontroli. Ne znam je li to intuicija, ili što drugo, ali kada na nekoga obraćate pozornost, znate puno toga o njegovu stanju. I, izgleda, stanju djeteta koje nosi.

Još jedan trenutak koji me pogodio u najpozitivnijem smislu jest bio kada nam je liječnik ukazao na penis našega sina. Veselilo me to što je vidljiv i s ponosom sam ustanovio da je prilično velik. Radi se o milimetrima, svakako, ali mašta oca djeluje u hiperbolama.

Osim toga, nisam se previše uzbuđivao ultrazvukom. Tijekom cijele trudnoće kao da sam bio u stanju pripravnosti te me nisu dirale „sitnice”. Da, jako je lijepo vidjeti nešto, ali najvažnije, ono što mi je usmjeravalo pozornost, bilo je da je sve dobro u globalu. I da je maleni penis vidljiv i moćan. Sunce moje muško.

Tekst: Branko Matijašević, urednik knjiga

Foto: Pixabay.com, Unsplash