Vrtić i škola na španjolski način

Pitate zašto je plišana lisica sa mnom? Foxy (tako smo ju nazvali) je maskota našeg vrtića. S njom i kolegicama iz vrtića, imala sam čast nedavno sudjelovati na još jednom susretu odgojitelja i učitelja sudionika projekta Science Outside the Classroom (SOtC) . Na tim susretima izmjenjujemo iskustva u radu, ideje, savjetujemo se međusobno, učimo zajedno, kreiramo igre i aktivnosti za djecu, dogovaramo što i kako ćemo dalje provoditi projekt, te se upoznajemo s predškolskim i školskim sustavom pojedine zemlje. Ovog puta posjetili smo vrtić i školu nedaleko grada Murcia u Španjolskoj.

Od 3. do 6. godine djeca idu u vrtić/školu. Ovo se odnosi na državne vrtiće. Za privatne kažu da ih ima, ali ne puno i rijetko tko odabire privatne vrtiće.

Nadalje, predškolsko obrazovanje i polazak u vrtić nije obvezan, no većina djece ide u vrtić. Njihovo obvezno obrazovanje djece započinje sa 6. godina. Vrtić roditelji ne plaćaju. Velika većina vrtića radi od 9 do 14 sati.

Kako izgleda jedan dan u vrtiću?

U 9 sati djeca dolaze u školu i odmah po dolasku imaju tzv. glavne aktivnosti. To su one aktivnosti koje je učitelj (oni i odgojitelje nazivaju učiteljima) pripremio za odgojno-obrazovni rad. Npr. učenje slova, brojki, boja, oblika i sl. Sva djeca u isto vrijeme sjedaju za stol i rade te planirane aktivnosti. To bi se kod nas zvao tzv. frontalni rad, a koji se kod nas u vrtićima uglavnom ne provodi. Nakon toga, slijede slobodne igre djece. Tada se djeca mogu slobodno igrati po centrima aktivnosti. Kasnije djeca izlaze na dvorište. Boravak na zraku nije obvezan ni organiziran svaki dan i učitelji povremeno planiraju aktivnosti na zraku, dok većinu vremena djeca slobodno i samostalno provode vlastite igre. Kaže jedna učiteljica u vrtiću: „Oni se vole sami igrati i trčati na dvorištu.“ Nakon toga slijedi užina. Svako dijete ima svoju užinu koju je donijelo sa sobom od kuće. U vrtiću djeca nemaju doručka, ni užine, ni ručka. Postoje neke iznimke, a o tome ću malo kasnije. Nakon užine, djeca ponovno imaju planirane aktivnosti i na kraju boravka u vrtiću, vrijeme za slobodnu igru.

Priprema djece za školu

Kažu da im je u vrtiću važno pripremiti djecu za školu, stoga je ritam dana vrlo sličaan kao i u školi. Boravak u vrtiću/školi je isti: od 9 do 14 sati. Nadalje, frontalni oblik rada (kada svi sjede za stolom i rade iste zadatke) prakticiraju svakodnevno i tako pripremaju djecu za školski način rada. Način rada prilagođavaju dobi djece te učenju kroz igru. I ono što im je dosta važno su tzv. radne bilježnice i neka vrsta udžbenika koje ima svako dijete za sebe. Radne bilježnice i udžbenike kupuju roditelji.

Kamo s djecom u 14 sati?

Kad sam čula da vrtić radi do 14 sati odmah sam pitala: „A što s djecom poslije 14 sati? Roditelji ne rade?“ Neke mame ne rade, nego su doma s djecom, a mnoge mame rade pola radnog vremena ili rade od 9 do 14 sati što odgovara radnom vremenu vrtića/škole. Ipak, najviše u pomoć uskaču bake i djedovi. Vrlo često spominju bake i djedove kao pomoć oko djece. I mali je postotak onih koji imaju dadilje. Postoje i neki vrtići, ali je to vrlo mali broj koji imaju mogućnost da djeca ostanu i dulje od 14 sati u vrtiću. No, to se plaća: ručak i boravak poslije podne u vrtiću.

Što me se posebno dojmilo?

Prvi dan našeg posjeta školi, učitelji, roditelji i djeca su nam pripremili nevjerojatan doček. Na dvorištu su nas dočekale majke, vesela djeca koja trče okolo i pokušavaju „ukrasti“ hranu. I to ne bilo kakvu hranu, već razna nacionalna jela koja su za nas pripremile njihove mame. Naime, škola koju smo posjetili ima velik broj djece različitih nacionalnosti. I kako kažu učitelji: „U školi poseban naglasak imamo na pozitivnom pristupu, uvažavanju pojedinca i različitosti, razvoju interkulturalizma i multikulturalizma, humanizmu i toleranciji u odgoju i obrazovanju što se postiže empatijom, poštivanjem različitosti i poticanjem razvoja osobnog, kulturnog i nacionalnog identiteta djeteta.“

Organizacija dočeka upravo je bila od velike važnosti za djecu. To je ono što me najviše dojmilo. Djeca su bila u centru pozornosti. Doček je bio namijenjem nama, no djeca su imala edukativnu korist našeg dolaska. Naime, djeca su kroz pjesme, priče, prikazom plakata predstavila sebe i svoju zemlju. I to sve na engleskom jeziku. Ovo je bilo od velike emocionalne važnosti za dijete (razvoj samopouzdanja, poštovanja, jačanje identiteta i nacionalnosti) i razvoj komunikacije na stranom (engleskom) jeziku. To je ono što je važno u cijelom našem projektu: razvoj djeteta uvažavajući posebnosti i mogućnosti djece.

Zaključak: Znanje se množi dijeljenjem

Dobila sam prijedlog da napišem usporedbu hrvatskog i španjolskog vrtića, a od toga sam vrlo brzo odustala. Je li bolje da djeca idu u vrtić od 9 do 14? Je li  bolje da više vremena provedu s roditeljima ili bakama? Da svi imaju istu užinu ili svatko svoju? Ne želim i mislim da nije u redu uspoređivati hrvatske i španjolske vrtiće, način rada, funkcioniranja, planiranja, provođenja i vrednovanja odgojno-obrazovnog rada. Iz jednostavnog razloga: odgojno-obrazovni rad uvelike ovisi o politici, kulturi i običajima zemlje. I svaka zemlja ima svoje prednosti i nedostatke u svim područjima. I od svakog možemo nešto naučiti i ponijeti sa sobom ako to želimo. Što sam ja naučila? Mnogo toga, evo npr. nešto malo i jako slatko. Jedno dijete me naučilo napisati moje ime na arapskom. Bio je jako ponosan i njegovo lice će mi zauvijek ostati u sjećanju kad mi je poklonio crtež s mojim imenom. Što smo mi kao predstavnici projekta naučili? Vidjet ćete u priručniku koji ćemo po završetku projekta izdati. Priručnik će sadržavati aktivnosti i igre za učenje na otvorenom.

Tekst i foto: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica; individualna savjetovanja s roditeljima i s djecom