Igrala sam igru skrivača sa svojom trogodišnjom nećakinjom i ja bih se sakrivala svaki put na neko drugo mjesto, a ona bi me neprestano ispravljala i tražila da se sakrijem na isto mjesto na koje sam se prvi puta sakrila. Jeste li znali da se iza igre skrivanja i ponavljanja igre kriju važne odgojne karakteristike za dijete?

Ku-kuc je igra koju djeca igraju od najranije dobi. Igru kojom mi (odrasli) učimo djecu i potičemo igranje Nema me - tu sam. Igra skrivanja samo na drugim razinama ovisno o dobi djeteta. S malim djetetom to je igra kad odrasla osoba pokriva oči i govori: Ku-kuc! Nema me. Zatim mičete ruke s očiju i govorite: Tu sam! Što radi dijete? Najčešće se smije i mi tada ponavljamo igru, jer dijete pokazuje znakove zadovoljstva. A onda kad je dijete malo starije ono počinje rukama skivati svoje oči pa se ono skriva, a mi dajemo povratnu informaciju: Gdje si? Nema te. Aaaa tu si! I tu igru dijete ponavlja i ponavlja. Kasnije se dijete počinje skrivati iza nekih objekta ili osoba. U početku su suigrači odrasli, a kako dijete raste, suigrači postanu njihovi vršnjaci ili druga djeca.

Dijete stalno iznova traži istu igru s razlogom!

Zašto je igra skrivača potrebna djeci?

Povjerenje i sigurnost izrazito su važni u odgoju i razvoju. Povjerenje je sposobnost koju dijete nosi sa sobom u život. Ima povjerenje u osobe koje ga okružuju. I čim dođe neka nova nepoznata osoba, dijete se neugodno osjeća, skriva se iza mame ili tate, zar ne? I najčešći komentar je tada: Pa nemoj se sramiti. Najčešći razlog tome nije sram, već nepovjerenje djeteta u tu novu, nepoznatu osobu. Dijete nema iskustva s tom osobom pa ne može imati ni povjerenja u tu osobu. I onda nakon sat-dva dijete se opusti i ta nova osoba često bude novi super frend. Zato što je dijete s vremenom steklo povjerenje u tu osobu. Suprotno od povjerenja je strah koji se pojavljuje upravo tamo gdje je povjerenje prekršeno. Strah dolazi sam od sebe. I djeca moraju naučiti savladati nesigurnost bez propadanja u strah. Kada dijete igra igru skrivanja iliti Ku-kuc, pokrije oči i govori: Nema me. A čim makne ruke, počne se smijati, tj. oslobađa se straha i napetosti. Tom igrom dijete ruši granicu između sigurnog i nesigurnog i nije ni čudno da ju mogu igrati do 6. godine, samo na različitim razinama. Uči svladavati strah.

Dijete stalno iznova traži istu igru s razlogom!
Čemu sva ta silna ponavljanja?

Kad dijete stalno ponavlja "Još jednom, hajde još jednom", time poziva i moli za ritmičnu, ponavljajuću vježbu kojom trenira svoju volju. Waldorfski pedagozi smatraju da je jačanje volje izrazito važno i najvećim dijelom se izgrađuje u predškolsko razdoblje. Sjetite se situacija kad ste malom djetetu poremetili ritam hranjenja ili spavanja, kako se dijete osjećalo? Zadovoljno ili uznemireno? Ustaljen raspored važan je za osjećaj sigurnosti, predvidivosti i povjerenja. Znate li za brojalice poput Eci, peci, pec, En, ten, tini? I njih djeca vrlo rado neprestano ponavljaju, izgovaraju iste riječi. Znaju sve napamet, ali ponavljaju. Ritmično ponavljanje za djecu predškolske dobi utječe na razvoj volje. A koliko nam je volja važna i potrebna? Stara narodna poslovica kaže: Čovjek može sve što hoće samo ako ima volje.

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica

Foto: Profimedia