Kako se može voljeti ikoga na ovom svijetu, ako se ne voli sebe? Ako sebe pred sobom priznali nismo, ako se spoznali nismo, ako ne živimo SVOJ život... pravi, autentičan, iskren, već živimo život naših majki, očeva, baki, djedova... ili život kakav pišu kojekakve svete knjige, pogledi susjeda, zajednica u kojoj živimo.

Kako možemo pričati svojoj djeci o sreći i samopoštovanju, a da pritom sebi uskraćujemo svaki užitak i pretvorimo se svojevoljno u kojekakve žrtve za koje ćemo kad-tad kriviti tu istu djecu koju danas podučavamo kakva trebaju biti.

I možemo tražiti izlike u odgoju, uvjerenjima, moralu i kojekakvim lažnim isprikama, ali jedino onda kad sebi priznamo da najviše vlastitim primjerom odgajamo, već smo napravili dobar dio posla.

Jučer sam sa sinom imala predivno popodne. Na jednom dijelu vrta našli smo površinu, tek izoranu traktorom, na kojem trenutno ništa nije posađeno. Samo mekana i topla zemlja. Imali smo namjeru igrati na „franje“ (pikule), s naglaskom da moj sin ima nova pravila pa to više izgleda da igramo "na kuglanje", ali nema veze. Uglavnom, izula sam se bosa i počela skakutati, uživajući u tom stapanju sa zemljom, zrakom, suncem. Sin me gledao, smijao se i pitao me čini li se i meni kao da smo na plaži? Tako me razveselila ta dječja ideja u vrijeme zalaska sunca da smo ubrzo bili potpuno uživljeni u taj film. Valjali smo se, posipali, pravili rupe i u njima sjedili, zakopali noge pa pokušavali iskočiti... urnebes!

Tajna plaža
, Image: 254603875, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Na kraju igre, dok smo išli na tuširanje, sin me pogledao kako samo dijete zna i rekao mi: „Mama, super mi je bilo na plaži... i jedva čekam kad ćemo opet. Bit će to naša tajna plaža.“

Poanta je da želim naučiti dijete kako je sve u nama. Sada smo i ovdje. Darovano nam je ovo vrijeme. Možemo ga potrošiti na brige oko raznoraznih nevažnih stvari, ukalupiti svoju djecu, impresionirati svakojake ljude oko nas, ali ako nismo u stanju stvoriti "toplu plažu" i blagosloviti se igrom u kojoj postajemo ravnopravni s djetetom, ništa nismo napravili.

Kad sami sebe prihvatimo, spoznamo i potpuno se oslobodimo svega što nas vuče nekamo dolje, kad smo primjer onoga što govorimo, imamo se pravo nadati da odgajamo sretnog čovjeka.

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnica "Krijesnica koja se zove baš kao ti" i Biseri prosuti morem

Foto: Profimedia