Pohađajući vrtić i školu vjerojatno ste primijetili da među djecom postoje različiti tipovi ponašanja: onaj koji šuti, kopa šmrklje i jede ih, onaj koji stoji u kutu, onaj koji skače i baca stvari drugima u oko, onaj koji prati druge i ponavlja za njima i onaj koji kaže: „Hajde sad ti budi tu, a ja idem tamo“. Kada sam postala mama, razmišljala sam o tome u koju bih košaru svrstala svoje dijete. Iako znam da je svrstavanje u košare loše, željela sam vidjeti tko je on. Kako bih to vidjela, morala sam pričekati. U početku bi moj mališan bio onaj koji prati druge. To je trajalo neko vrijeme i s godinu i pol sam zamijetila da se priključujem igri prema njegovim smjernicama. Nije još govorio, ali bi se ljutio kada nešto ne bih ponovila na isti način kako sam to napravila prvi puta. Sam se znao igrati onoga što bih mu pokazala i tako je oponašao moje radnje. Problemi bi nastali kad bih ja kreativno nešto mijenjala pa autić nije vozila mama nego deda. Taj se sindrom dominacije u igri povećavao s godinama (točnije mjesecima). Sada smo navršili tri godine, a moj je genije na vrhuncu.

Krojim igru po svom

On je taj koji uvijek ima ideje čim vidi neki predmet. To nam stvara prilične poteškoće pri odlasku u vrtić, na spavanje, u trgovinu. Kod njega ne funkcionira dogovor da će po završetku igranja s puzzlama koje trenutno obožava, krenuti sa mnom. On završi s jednom igračkom i već vidi drugu i dobiva nove ideje što bi se mogao igrati. Njegova dominacija izražava se i u igri s odraslima, a osobito s djecom. Naš dragi prijatelj i susjed ima tri godine. Družimo se već dulje i u početku se vidjelo kako je taj dječak netko tko će slijediti i tko je mirniji. Njih se dvojica odlično slažu. Moj sin je taj koji predlaže igre, a njegov ga prijatelj slijedi u stopu. Nedavno su na rođendanu vrištali i smijali se trčeći zajedno. Naravno da je moj sin bio taj koji je pokrenuo igru i trčao prvi noseći laser koji je njegov maleni prijatelj pokušavao uloviti. Oboje sretni. Problemi nastaju kad se nađe dijete koje mu je slično. Na svu sreću nema ih puno u našem okruženju pa nemamo niti puno problema. Nekad mi je drago što je znatiželjan i zna što želi, a ponekad mi je to naporno i poželim dijete koje je malo popustljivije. Ovo drugo ne traje predugo pa opet budem sretna što moj mališan već sada zna što želi, a što ne, i ne strahujem za njegovu budućnost. Uglavnom se dobro snalazi u skupini djece i ako ga nitko ne prati, on sam radi što je naumio. Uvijek se u konačnici netko priključi. Zaista imamo što naučiti od djece.

Što se krije u pozadini djeteta koje šefuje?
Two cute little boys playing role game in daycare, Image: 213956140, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Radije pitaj odraslu osobu

Ono što mi je bila inspiracija je situacija koja je i mene iznenadila. Moj sin voli djecu i rijetko se sukobljava. Ipak, jednoga dana na igralištu ispred jednog restorana, došao je do mene potišten i rekao da mu je ona djevojčica rekla da se treba izuti. Vidjela sam što je bilo, ali se trudim ne uključivati u dječje razgovore. Bio je ispred penjalice po kojoj su se druga djeca penjala, ali je bio premalen da to učini i on. Ispred penjalice bila je uputa o skidanju papuča i to su napravila ostala djeca, svi osim mog sina. U jednom mu je trenutku jedna djevojčica prišla i rekla kako treba izuti tenisice. Kako ju nije poslušao ponovila je to idući puta kada se spustila. Treći je puta došla do njega i strogo ga uputila da ne smije biti u tenisicama uz objašnjavanje koje nisam u potpunosti čula. Riješili smo situaciju razgovorom kako ne treba slušati druge vršnjake koji mu govore što treba raditi, već da u takvim slučajevima pita nekog starijeg kako je i učinio.

Što se krije u pozadini djeteta koje šefuje?
, Image: 295719108, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Djeca šefovi

Prisjetilo me to nekih situacija iz parka u kojima bi djeca često davala upute ostaloj. Nisu bili oni koje djeca slijede, već oni koji „šefuju“. Tim su se izrazom poslužili njihovi roditelji ispričavajući se za svoju djecu. Bilo mi je simpatično što su roditelji bili pomalo razočarani što im dijete kritizira ostale i daje upute kako da se ponašaju. Takvu djecu često okarakteriziramo kao tešku i manje simpatičnu. S njima se često konfrontiramo. Razmislite li sa psihološke strane o pravim razlozima ponašanja dolazite do logičnog i zanimljivog zaključka. S obzirom na to da na djetetovo ponašanje u najvećoj mjeri utječe njegova okolina i mi kao roditelji, ono oponaša nas. Nadalje, takvo dijete koje nas oponaša i dalje prenosi upute koje mu dajemo o prikladnom ponašanju – zapravo je jako poslušno. Na prvu bismo rekli upravo suprotno!

Djeca su malena ogledalca. Dijete koje šefuje i strogo je prema drugima, zapravo je vrlo strogo prema sebi. Želite li da vam dijete bude kritično prema sebi, pa i drugima? Možda je pravi trenutak da tu djecu koja su maleni šefovi oslobodite pritiska svog „šefovanja“. To je maleni alarm da mijenjate odgoj. Vidjet ćete kako će i vaš maleni šef nestati. Kritičnost ne ide pod ruku sa samopouzdanjem. Ono najvrednije što svoje dijete možete naučiti i s čime ga možete poslati u svijet je upravo – samopouzdanje.

Stoga, kada se drugi put naljutite na dijete „šefa“, neka vam se upali alarm da je to dijete suviše kritično i da možda treba pohvalu, a ne još jednu kritiku na račun svog šefovanja. Vrijedi i za odrasle!

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Foto: Profimedia