Pritisak, očekivanja, prosjek 5.0, panični napadaji, djeca na psihijatriji... Kakav nam je to školski sustav i možemo li nešto napraviti?

Sjećate li se Cjelovite kurikularne reforme i prosvjeda za reformu školstva koji se održao 01.06.2016.? Pitate se kakve veze to ima s člankom i djecom koja završavaju na psihijatriji? Osobno poznajem nekoliko stručnjaka, učitelja, odgojitelja, pedagoga i psihologa koji su bili dio ekspertne skupine. Nekoliko njih mi je reklo istu stvar: „Ovo je moglo promijeniti školstvo.“ U jednom je intervjuu B. Jokić istaknuo: „Cjelovita kurikularna reforma je bila sveobuhvatna, obuhvaćala je sve razine obrazovanja, zdravlje, poduzetništvo, osobni i socijalni razvoj. Napravljena je i u aspektu pripreme odgojno-obrazovnih radnika kako bi mogli promijeniti način poučavanja, kako se uči, gdje, s kime se uči, s kojim materijalima“. Komentirao je i projekt 'Škola za život': „Cjelovita kurikularna reforma je projekt koji je umro. To je možda i dobro. Škola za život je nešto drugo, želim projektu sreću, ali imam kao roditelj i stručnjak neke primjedbe na to. Pitam se kako će završiti?

Možemo li promijeniti sustav? Možemo li prilagoditi sebe? Što možemo učiniti?

Naravno da ne možemo preko noći promijeniti sustav. Veliki je utjecaj politike na odgoj i obrazovanje što se na žalost vidi na današnjoj djeci: preveliki pritisak, očekivanja, prosjek 5.0, panični napadaji, završavanje na psihijatriji. Možemo li nešto napraviti? Mislim da trebamo nešto napraviti, da svaki pojedinac može doprinijeti boljitku. Male stvari čine da se velike stvari događaju.

Knjiga norveškog učitelja i pedagoga G. Kellera „Sa srcem u školi“ govori o važnosti utjecaja odraslih na dijete. Tematika cijele knjige je odgoj i obrazovanje djece i utjecaj škole, učitelja, roditelja, važnost partnerskog odnosa roditelja i škole, važnost duhovnog odgoja i obrazovanja djece, odgoj za osjetila. Knjigu svakako preporučujem jer upravo govori o duhovnom razvoju. Osim roditelja, odgojitelji i učitelji imaju veliku ulogu i utjecaj na dijete.

Izvukla sam nekoliko smjernica, male stvari koje svatko od nas može učiniti:

1.Komunicirati u skladu s uvjerenjima!

Keller ističe: „Na nastavi nisu važne samo riječi ili radnje, već i osjećaji i misli, unutarnje raspoloženja i skrivena uvjerenja učitelja, što također ima važan utjecaj na dijete.“ Sve što mislimo, osjećamo, govorimo, radimo, pretpostavljamo na neki način to i indirektno pokazujemo. Sve to su naša unutarnja uvjerenja koje prenosimo na dijete. Djeca uče putem osjetila, na iskustven način i po modelu. Uče od nas i ona naša unutarnja uvjerenja odgajaju dijete. Ako imamo uvjerenje da dijete treba imati prosjek 5.0 i ići na natjecanje onda će dijete zasigurno osjetiti indirektan pritisak da se to mora realizirati, zar ne? Hoće li do paničnog napadaja dovesti uvjerenje „važno je da je dijete sretno, zadovoljno trudi se, daje svoj maksimum“?

2.Kakve veze imaju ruka, srce i glava?

Ruka, srce i glava je naziv jednog poglavlja Kellerove knjige. A to se nadovezuje s uvjerenjima. Volja, osjećanje i mišljenje usko su povezani s našim tijelom. Ono što mislimo i osjećamo, to i pokazujemo, tako i komuniciramo. Ta komunikacija ako je u skladu s našim rukama, srcem i glavom, odnosno voljom, osjećanjem i mišljenjem daje djetetu sigurnost, stabilnost, zadovoljstvo. Suprotno dovodi do nesigurnosti, straha, zbunjenosti, nezadovoljstva. Razmislite kakva je osoba kojoj vi vjerujete? Da li je on dosljedna u svojim riječima i djelima? Zašto vjerujete baš toj osobi? Upravo takvu osobu od nas žele i naša djeca.

3.Naučiti dijete ovladati strah!

Život, vanjski svijet nije ružičast, niti crno – bijeli, zar ne? Naučiti dijete shvatiti da svijet može biti nesiguran i neprilagodljiv ili ga cijelo vrijeme štiti, raditi medvjeđu uslugu? Sam će život i životne situacije postupno izlagati dijete novim opterećenjima i od djeteta tražiti da se izbori i snađe na novim područjima opterećenja, premostiti granicu između sigurnog i nesigurnog. Kad je dijete malo onda je to pad s drveta a kad je ono veće onda je to opterećenje prosjek 5.0. Znate ono kad malo dijete padne i čeka reakciju odraslog pa tek onda reagira prema reakciji odrasle osobe? Upravo je to zadatak odrasle osobe donijeti mudre odluke o tome kada i čemu može izložiti dijete ili ga u kojoj mjeri poštedjeti određenih opterećenja. Htjeli mi ili ne, život nije med i mlijeko i to je nešto što postepeno trebamo naučiti dijete kako bi samostalno ovladalo strahom, znalo se snalaziti u teškim, negativnom situacijama.

4.Partnerstvo roditelja i odgojitelja/učitelja

Roditelji su primarni odgojitelji djece. Veliki utjecaj na odgoj i obrazovanje imaju i sekundarni odgojitelji: odgojitelji i učitelji. Dijete čak i veći dio vremena provede u vrtiću ili školi no ipak roditelj je temeljna i konstantna osoba u djetetovom razvoju. Zanimljiv je naziv koji koristiti G. Keller „roditelji nisu samo vanjski dostavljači djece u školu“. Roditelji bi se trebali upoznati s tim što je „srce škole“ a učitelji i odgojitelji bi se trebali upoznati s tim što je „srce obitelji“. Samo tako će moći imati bolji uvid i razumijevanje pedagoškog partnerstva između škole i doma što je temelj dobrog odgoja i poučavanja. Usklađenost između obitelji i vrtić/škole odlučujuća je za razvoj djeteta.

Nitko nam ne može oduzeti unutarnji, duhovni razvoj

Sve te smjernice odnose se na unutarnji razvoj. To su samo neke od smjernica koje sam izvukla iz knjige, a koje smatram važnima za odgoj djece. Male su to stvari, male promjene koje svatko od nas može učiniti. Prilagoditi sebe, svoj stav, uvjerenje, odnos, komunikaciju. Prilagoditi sebe drugima, djetetu, roditeljima, odgojitelju, učitelju, obitelji, vrtiću, školi. Taj unutarnji razvoj u nama je nešto što nam niti jedna reforma, Škola za život, političke stranke ne mogu oduzeti. Opće je poznato da je lakše plakati i žaliti se, nego mijenjati neke stvari. Isto tako dobro je poznato da ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, ne živimo. Što želimo za nas? Za našu djecu? Kako će biti djeci u velikoj mjeri ovisi i o nama. Malim koracima možemo utjecati na boljitak. Kineska poslovica kaže: „Planinu će pomjeriti samo onaj koji je u početku pomicao kamenčiće.“

Foto: Profimedia