Želimo li liječiti ljude, obrazovat ćemo se za liječnika određenog profila. Želimo li svirati neki instrument, upisat ćemo glazbenu školu. Izvrsni smo majstori u pripremi hrane – školovat ćemo se za kuhara i raditi možda u nekom vrhunskom restoranu. Želimo dijete i biti roditelj? U trenutku rođenja djeteta postaje se roditelj. Jesmo li se za nju obrazovali?Za svako zvanje čovjek se mora obrazovati, a biti roditelj najzahtjevnije je životno ''zvanje''. Roditeljske kompetencije najčešće se smatraju ''bogomdanima'' ili proizvodom prirode. Često čujemo kako su djeca graditelji novoga sutra, no mi smo graditelji njihova danas za buduće sutra. Kako će buduće sutra izgledati najviše ovisi o roditeljskom odgojnom utjecaju sada, ovdje, danas.

Već sam ti 100 puta rekla NE, a ti me uopće ne slušaš!

One situacije kada dijete „žica“ ono što uporno želi, a vi i dalje ne popuštate! Najčešće u tom trenutku roditelj počne vikati: „Pa već sam ti 100 puta rekla da ne može. Uopće me ne slušaš!“ Sama rečenica govori da treba nešto drugačije reći ili nešto drugačije učiniti jer 100 puta isto, a nema rezultata. Naravno da ne sluša jer već zna što ćete reći. Stalno jedno te isti obrazac ponašanja i govora i dijete ne reagira. Uvijek isto! Isprobajte nešto novo. Budite kreativni u izražavanju, pristupu i prilagođavanju. Razmislite kakav je položaj tijela bio kod djeteta, koji je ton glasa upotrijebio, što je točno reklo dijete. Prilagodite se djetetu. Upravo u tom trenutku se mogu riješiti problemi. Isto tako kako je dijete pristupilo vama, pristupite i vi njemu. Gledajte i slušajte dijete. Uspostavite rapport, uskladite se, prilagodite se djetetu.

Utječu li naše riječi, pokret i pogled na dijete?

Znate one situacije kad je dovoljan jedan pogled i dijete točno zna što to znači? Ili kažete one čarobne riječi? Ili učinite neki neočekivani pokret? Po našem pogledu ili određenom pokretu dijete točno zna smije li nešto ili ne. Događa se da smo iz nekog razloga ljuti ili nervozni i, nažalost, nesvjesno to prenosimo na dijete iako ono nije utjecalo na naše negativno stanje. Komunikacija je proces razvoja informacija. Ona se dijeli na svjesnu i nesvjesnu. Često jedno kažemo, drugo činimo ili treće mislimo. Dijete ne razumije mnoge stvari, jer još nije u razvojnoj mogućnosti, ali osjeća svaku slabost, neiskrenost, nedosljednost, laž, kao i svaku odlučnost, sigurnost, stabilnost. To su jedne od najvećih borba u odgoju: postavljanje granica koje dijete neprestano ispituje a od roditelja i odgojitelja se očekuje biti čvrst, odlučan i dosljedan naučiti dijete poštivati granice. I upravo na taj dio utječe naša nesvjesna komunikacija, odnosno govor tijela i način izražavanja. Komunikacija je izrazito važan i moćan proces. Djeca uče ono što vide, čuju i osjeti.

Skrivene poruke u komunikaciji s djecom
, Image: 216099951, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Negativno stanje prebacite u pozitivno

Negativno emotivno stanje naučite usmjeriti u pozitivno. Kako ćeš prema drugima, tako će i oni prema tebi, nije li tako? Djeca su nam pravi pokazatelji ove teze. Jer su iskreni i izravni, zar ne? Odgajati dijete nije lako, ali je predivno. Važno je da smo mi pozitivni i kontroliramo svoje stanje da bi mogli na pozitivan način utjecati na svako dijete. Postoje različite strategije, kao npr. tzv. „sidro“ koje sam ja pronašla kao najučinkovitije da se u kratkom vremenskom roku prebacim u pozitivno stanje. Nadalje, najčešće se u tim negativnim situacijama koriste rečenice poput: „Nemoj uzimati drugima igračke. Nemoj vikati. Ne možeš sad bombone, jer nisi još ručao. Nemoj bacati igračke. Nemoj skakati po krevetu. Ne možeš igrati igrice na mobitelu.“ I kad djetetu stalno govorite ne, nemoj... Što onda smije? A što ako pokušate negativne rečenice preoblikovati u pozitivne?

Svako ponašanje ima vrijednost u određenom kontekstu

Sjetite se onih situacija kada djetetu govorite: „Da, moraš!“, a dijete odgovara sa: „Ne, neću!“ Borimo se sami sa sobom i trudimo se ne popustiti djetetu, a dijete se tada još više bori za sebe. Pa se počinje bacati na pod, viče, plače, vrišti, udara, napravi baš suprotno od onoga što ga se traži i sl. Zašto dolazi do sukoba? Pobune kod djece znak su da se dijete razvija, izrađuje svoj identitet, bori se za svoj stav, ulogu, izražava svoje mišljenje. Kada dijete kaže „ne“, ono vježba osjećaj moći i individualnosti. Dijete ima dva cilja: zadovoljiti svoje potrebe i upoznati svoje roditelje, odgojitelje, učitelje, osobe koje ga okružuju.

Kako postići dogovor s djetetom?

Postoji jedna sjajna, učinkovita NLP tehnika, a zove se agreement challenges. Korištenjem te tehnike sebe i drugu osobu dovodimo u izazovna stanja s ciljem sklapanja sporazuma. Tehnika je jednostavna i vrlo učinkovita upravo u situacijama kada vas dijete izluđuje. Hoće li to biti iPad, mobitel, igračka, pisanje zadaće, jelo i sl., nevažno. Važno je da komunicirate s djetetom s razumijevanjem, u skladu s vašim uvjerenjima, tako se ponašate, i u skladu s time odgajate dijete. Može li vam dijete vjerovati ako ni sami niste sigurni u svoj stav, nemate čvrsto mišljenje o nečemu? Može li dijete poštivati pravila i dogovore ako ni vi ne živite prema dogovorenim pravilima?

Nepoznati autor: „Odgajamo sada. Čak i kad mislimo da ne odgajamo. Sve što smo mi – odgaja našu djecu, bez govora i truda, samo od sebe.“

U knjizi „Obiteljska pedagogija“ M. Stevanović navodi: „Obično se smatra da roditelji pružaju ljubav svom djetetu ako mu osiguraju sve potrebne materijalne uvjete ta rast, razvoj i učenje, ako djetetu kupuju sve što poželi i sl. Na tome, u izvjesnom broju slučajeva, sve završava. Međutim, to je velika varka i zabluda, jer takve uvjete može djetetu osigurati i netko tko mu nije roditelj. Ne treba zaboraviti osnovnu misao koja glasi: roditelj je roditelj. On to mora biti u svakoj situaciji. Da bi suvremeni roditelj mogao odgovarati svojoj elementarnoj ulozi, ne mora biti puno obrazovan (koliko smo u ne tako davnoj prošlosti imali nepismenih i polupismenih roditelja koji su prekrasno i uzorno odgajali svoju djecu), ali zato može izgraditi cijeli sustav vlastitih odgojnih postupaka“.

Kakvi su naši odgojni postupci? Koliki je njihov utjecaj na odgoj i razvoj djeteta? Svatko je odgovoran za samog sebe, a roditelj je još odgovoran i za dijete. Velika je to odgovornost, moćna je stvar odgoj, zar ne? Jedino što možemo i što smo pozvani mijenjati smo mi sami. Promjene koje nastaju u nama mijenjaju i druge.

Informacije o Laninim radionicama za roditelje potražite na FB stranici ili pošaljite upit nainfo@lanakihas.comTekst:Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica

Foto: Profimedia