Završne dječje priredbe - radost ili stres?

Pretraživala sam razne rječnike i nalazila na razna objašnjenja. Većina objašnjenja govori: prirediti neko umjetničko djelo, glazbeni nastup, recital, dramatizaciju i sl. Svim objašnjenjima glavna povezica je javni nastup. Javni nastup znači pred određenim brojem ljudi, na nekom određenom mjestu izvesti, prezentirati neku točku (ples, pjesmu, recitaciju, dramatizaciju i sl.). Koliko je to jednostavno ili stresno? Izaći pred ljude i sve točno izvesti, baš onako kako treba. A što ako zaboravim tekst? A što ako u plesu padnem? Hoću li se znati izvući iz toga? Kako ću se osjećati i tom trenutku? Što će se tada dogoditi sa samopouzdanjem, samopoštovanjem, pozitivnom slikom o sebi?

Je li vama slatko kad pogriješite na poslu?

Kaže jedna mama: „Ja sam tako uzbuđena kad je priredba. Čak mi se čini da sam više napeta nego moje dijete.“ Ili: „Priredbe su mi super. Tako su svi slatki. Nije važno što znaju ili hoće li pjevati ili će padati. Čak mi je slatko kad netko nešto zabrlja, ili mu padne kapa, pa ponovno slaže. Ma preslatki su.“ Jesu li priredbe potrebe i želje roditelja ili djece? Priredbe najčešće služe da se roditelji „vide“ dijete što je naučilo i da ih vide kako svu svi slatki čak i kad griješe. A što se događa s djetetom u tom trenutku? Kad nešto zabrlja, kako se osjeća? Prisjetite se svog osjećaja kad niste realizirali ono što se od vas očekivalo? Ili kad ste samo malo pogriješili? Jeste li sami sebi bili slatki?

Djeca su različita, pa tako i svako dijete različito reagira na priredbe, javne nastupe. Neka djeca bez problema, samopouzdano i sigurno mogu izaći pred određeni broj ljudi, odraditi svoju točku i za njih je to „hrana za ego“. Neka djeca su povučena i ne mogu naći hrabrosti da izađu čak i pred mali broj ljudi. A odrasli tada, u najboljoj namjeri potiču dijete: „Ma ne moraš ništa pjevati, samo stani tamo s djecom.“ Za takvo dijete to je veliki stres i samopouzdanje će se polako početi narušavati, pozitivna slika u očima djeteta bit će narušena.

Priredbom se ipak najčešće očekuje da roditelji vide sve što je dijete naučilo. U sat vremena pokazati sve što je dijete naučilo? Pjevanje pjesama, recitiranje stihova, male dramatizacije su ogledalo dječjeg napretka i razvoja? Da bi dijete npr. naučilo određenu pjesmu potreban je dugotrajan proces. Mora naučiti razumijeti riječi koje se pojavljuju u pjesmi. Time bogati svoj rječnik, uči o jeziku i jezičnom izražavanju. Mora čuti tonalitet, melodiju, ritam i uči osnovne pojmove glazbene kulture. Mora nekoliko puta ponoviti da bi zapamtilo, a tako razvija pamćenje. Najčešće djeca uče pjesmu uz pokrete i time razvija motoričke sposobnosti i koordinaciju pokreta. To je ono što želimo dijete naučiti, da uči kako učiti. Da se potiče razvoj na svim područjima. To je proces učenja i stvaranja. A završni rezultat je otpjevana pjesma. Da li je za dijete važniji proces učenja od samog završnog produkta? A ako moramo tu pjesmu usavršiti za priredbu, stvara se napetost. Odgojitelji su napeti da sve bude kako je planirano i da roditelji vide kako je sve „savršeno“. A mi znamo da je to nemoguće i zato nam je pritisak još veći. Taj pritisak, htjeli ili ne, prenosimo na dijete. I stvara se začarani krug napetosti, iščekivanja i očekivanja.

Što očekivati od djeteta? Što očekivati od roditelja? Što očekivati od odgojitelja, učitelja, vrtića ili škole? Bruce Lee je rekao: „Ne postojim na ovom svijetu kako bih živio u skladu s tvojim očekivanjima, niti si ti tu kako bi živio po mojim očekivanjima.“

***

Foto: Profimedia