Nositi svemir u nastajanju ispod svoga srca nadblagoslov je svih blagoslova. Jedan od onih kad se težine lakoćama učine, kad svaki mrak šljokicama sjaji i buke utihnu. Nositi svemir u nastajanju ispod srca devet mjeseci najduže je putovanje u poimanju vremena jer je preko zauvijek, nadilazi granice i ne ide nikuda osim u ono sveto mjesto pred kakvim se svi poklone dok tinja ijedan komadić duše u nama. Iz ljubavi u ljubav. Putovanje bez karte i putokaza pa opet s jasnim postavkama negdje u duši.

Takvi su svemiri svakidašnji i stalni. Znao je netko mudriji od nas u što upakirati emocije, snagu, utjehu, razumijevanje. Toliko nježnosti, podrške, mudrosti, hrabrosti.

Iz trudničkih trbuha čitaju se priče. O ispunjenim željama, uslišanim molitvama, strastvenoj noći. Priče o priželjkivanju, iščekivanju i čekanju da se primi u ruke opipljiv dokaz postojanja svetosti na našem svijetu. Iz trudničkih trbuha nečujno odjekuju molitve da se dijete sačuva i ostane unutra dok im je vrijeme biti i disati.

Utvrda Majka.

Ona koja će shvatiti neshvatljivo, oprostiti neoprostivo i na najvećoj hladnoći toplinu stvoriti.

Pamtiš zauvijek trenutak kad ti odvoje toplinu iz utrobe, samo na tren da ga pregledaju i okupaju, a ruke ti već vape da ga parkiraju u zagrljaj. Da ga pečatiraš poljupcima kao predsjednik svemira, glavni sudac i porotnik, vičući: Oslobođen od svega lošega. Voljen i sretan. Zauvijek. Shvatiš da više nikad nećeš znati za bezbrižnost, ali ćeš znati za sreću kakva nikad prije nije postojala.

Trenutak kad prvi put ugledaš slijepljene oči, kojima si Mona Lisa, najveći toranj u kojem su sigurni i vjeruju kako nema ni dalje ni bolje. Dok ih ne naučiš drugačije.

Kad pomirišeš onih par vlasi na mekanoj glavici i osjetiš što to znači Raj. A ono kraj tebe diše i postoji. Svetost suludosti u našim molitvama. Heej! Moliš se da zastane kugla na tren. Da taj vatromet ljubavi osvijetli svaki mrak. Od Zemlje do Mjeseca. Od zvijezda repatica do najdubljih strahova čovjeka. Da svaku dušu netko tako zavoli.

Trenutak kad prebrajaš prstiće, a sva utrnula od prethodnih boli... pa se smiješ blesavo, panično presretna - Hoću li te znati voljeti koliko treba?

A znaš da hoćeš i da će biti taman.

Utvrda Majka
Picture of mum and daughter celebrating mother's day, Image: 418976707, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Prva noć. Prvi podoji. Koraci i riječi. Prvo „Mama“ i „Vojin te“....

Trenutak kad ga ostavljaš u vrtiću nepoznatim ljudima i trudiš se vjerovati im kao najboljem izboru upakiranim u povjerenje. Sumnjičava i preplašena, jer si majka.

Škola. Prilagođavanje. Temperature i proljevi. Svađe i nerazumijevanja s vršnjacima. Prve ljubavi, prijateljstva. Sastajanja... rastajanja. Eno je na motoru s nekim tamo „kosmatima“....smrdi na cigarete kao i ja osamdesetih... devedesetih... Skrivene bilježnice pod lokotima. Osude i pogledi. Pitanja zbog kojih još nisu izmišljene odgovarajuće enciklopedije. I nikad neće takve doći do tiskara. Što slova znaju o emocijama... Trenutak kad se prihvatiš kao Majka. Mater. Mama.

Kao ona koja sve zna i pojma nema. Ona koja brani snagom lavice, ljubi božanskom ljubavlju, ona koja voli kako samo majka može voljeti.

Kad se prihvatiš kao privilegirana. Dostojna izazova da pomogneš Bogu u oblikovanju Čovjeka. Da ga štitiš istinama i povjerenjem koje gradite od zrnaca prašine svakodnevnog života. Da ga kupaš vjerom u te noge da mogu pretrčati svjetove, u te ruke da mogu grliti samo najbolje i najtoplije duše u prekrasnim suputnicima.

Kad shvatiš da si ti Ona koju gleda i uči iz primjera. Da si ti ona koja im je dužna pokazati da je šaren ovaj svijet. Da nije dosadan ni strašan, kako nam pokazuju ljudi u sivom. Da je u redu igrati se uvijek i zauvijek, željeti dotaknuti zvijezde nožnim prstima da poškakljaju sve brige u nama.

Bez obzira na to jeste li rodile iz trbuha ili srca, ako volite dijete onako kako se najsvetije voli…

Ako im bojate dane sigurnošću i hrabrošću kad vam ih i samima nedostaje, jer ih je život potrošio usput...

Ako ste utjeha kad je teško, topla deka kad ledovi stignu i ona kojoj su djeca prvi ispred svega prvoga…

Ako ste upoznali ljubav zbog koje ništa nije teško, zbog koje ste sebe pospremili u njihova srca kao nešto čega se ne sramite jer znate da ste cijelu sebe dali onakvu kakva jeste, bez lažnog celofana pokušavajući svaki dan biti bolja verzija sebe… koliko god vas puta slomili, za njih se sastavite.

Ako volite svim bojama, razlozima, svakim atomom svoga bića ta čuda i prihvaćate cijeli spektar svemira u svojoj djeci obožavajući ih bezuvjetno…

Sretan vam Majčin dan… tek jedan od onih veličanstvenih u našim životima, jer smo privilegirane upoznati ljubav Bogova u srcima čovjeka i voljeti nadnaravno.

Dok jesmo… dok nas ima…

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige “Zagrebi sivu” i slikovnica “Krijesnica koja se zove baš kao ti” i Biseri prosuti morem