Sigurna sam da su roditelji, posebice oni koji imaju više djece, u nekom trenutku pomislili nešto ovakvo: „Ne sviđa mi se njegova teta i nekako se ne osjećam ugodno da bude s mojim djetetom“. Sjećam se razgovora s jednom mamom koja je bila sva izvan sebe jer je teta od nje očekivala da svoje uplakano dijete nasilu ostavi tetama i da previše ne dramatizira oko odlaska. Sjećam se da je bila strašno ljuta i razočarana kakve su to uopće bezosjećajne osobe. Djevojčica je bila jedinica, prvo dijete u zrelijim godinama. Saslušala sam ju i pokušala razumjeti s majčinske strane, ali sam ju pokušala uvjeriti da bi najbolje bilo otvoreno popričati s tetama, na individualnom razgovoru, i reći im kako se ona kao mama u tom trenutku osjeća. Ne ih optuživati, nego im reći kakvi osjećaji nju u tom trenu muče. Možda se iznenadi rezultatom razgovora nakon što stavi sve karte na stol.

Mama sam vrtićkog djeteta i prilagodba na mlađu jasličku skupinu bila mi je veliki stres. Možda veći nego mome sinu. Nakon kratkog vremena shvatila sam da mi jedna teta nikako nije sjela. Neću o detaljima, jer možda neka od njih i čita ove članke, a nikad nisam javno iznosila svoje negodovanje.

Ljudi moji, dijete s tim osobama provodi pola svoga dana! To su važne osobe, pa ne može to biti netko tko se meni ne sviđa! Ionako imam osjećaj krivnje što ide u vrtić jer je prvu godinu plakao kao da ga vodim u mučilište. Istina je da sam danas, prvi puta od kada ide u vrtić, a sad će biti godinu i pol dana, ostala doma, a on je otišao u vrtić. Kakva sam nemajka! Otišla sam prošetati i obaviti kupovinu, počistila stan, napravila nešto na računalu i jurim po njega u njegovo mučilište. Nekako mi se čini da mi je ta „zločesta teta“ baš trebala u ovoj mojoj priči gdje je vrtić mjesto kamo ga prisilno odvodim od prekrasne mene. Nadam se da shvaćate moj sarkazam. Da su obje tete bile dobre, kako bih onda ja bila mama spasiteljica?

U potrazi za pravom verzijom priče

U početku sam počela zamjećivati kako se moj mališan bolje ponaša kad je „dobra“ teta ujutro pri dolasku u vrtić. Zaista bi tada puno mirnije odlazio, a vrlo je često plakao prve godine jaslica. Iako nije još pričao, odlučila sam ga pitati o tome kako mu je i voli li svoje tete. Razumio je i odgovarao bi mi kimanjem. Pitala sam ga poimence jesu li tete dobre i nije pokazao nikakvu razliku u odgovorima. Činilo se da je njemu svejedno koja je teta ujutro. Kasnije mi je rekao da u vrtić ne voli ići jer nema mame i tate, a nedavno da mu je u vrtiću dosadno. Dakle, o tetama niti spomena. Ponekad je znao reći da je ta „zločesta teta“ bila taj dan ljuta. Onda bih ja već krenula u glavi s teorijama i potvrdama kako sam ja pametna i mudra u procjeni. Sutra bi opet sve bilo isto, vrtić ne želi, a „dobra“ je teta ujutro.

Ne sviđa mi se teta u vrtiću
cute little boy drawing at home or kindergarten, Image: 280331909, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Razgovarala sam sa svojom kolegicom defektologinjom i ona mi je rekla da odlučim prema svojoj procjeni, ali se složila s onim o čemu sam već tada razmišljala, kako je moja reakcija na tetu negativna pa možda i on tako reagira. Ipak, ako osjetim da je promjena grupe ili vrtića dobra za dijete, svakako to moram napraviti.

Dugo me to brinulo. Bilo je zanimljivo da je baki, koja je dolazila po mog sina, „loša“ teta bila draža. Njoj je ona bila angažirana i iskusna. Na kraju sam odlučila pustiti stvari i opustiti se. Umirivao me logičan zaključak kako ću ostankom u vrtiću dozvoliti da u životu moga djeteta budu različiti karakteri ljudi. Naučit će se na to i to mu može činiti samo dobro pri odrastanju.  A i ona „dobra“ teta je tu pola vremena.

Vrtić je uvijek bio pun dječjih radova i redovito se nešto odvijalo. Za Božić i Uskrs bih dobila ručno rađenu čestitku koju je izradio moj sin i suzama nije bilo kraja. Jedan me dan teta nazvala sat vremena nakon što sam ga ostavila u vrtiću. Taj je dan došao s ogromnom čvorugom na glavi. Prvo sam se osjećala kao nemajka, a onda sam shvatila koliko sam sretna što tete brinu i pitaju takve stvari. Mogu reći da sam zadovoljna programom koji naš vrtić nudi, može mi se netko od provoditelja programa više ili manje sviđati, ali program mi se sviđa. Kao majka donosiš odluke temeljem programa i sadržaja, pri realizaciji može biti odstupanja, ali odabrala si nešto što u konačnici može biti malo bolje ili malo lošije. Baš kao što su naši klinci ponekad odlično suradljivi, a nekada bismo ih najradije vratili u rodilište.

Tekst: Danijela Miklec, kći, učiteljica, mama u jednoroditeljskoj obitelji, vlasnica zeca BEzaBU

Foto: Profimedia