Kad sam bila trudna i razmišljala o svom budućem životu s djetetom, zamišljala sam obiteljska okupljanja, zajednička božićna jutra, potragu za pisanicama na Uskrs, fotografije s ljetovanja na kojima sam ja u prekrasnoj haljini nasmiješena, sa sinom kojem upravo curi sladoled po rukama. Na našim ljetnim fotografijama ja na sebi imam prvo što sam ujutro navukla, raščupana sam i izgoreno–blijeda (ovo nisam mislila da je uopće moguće).

Željela sam ostati trudna, nije se dogodilo. U životu sam ostvarila i prošla mnogo toga i željela sam obitelj. Onu u kojoj će blagdani izgledati kaotično i divno, tako je bilo u mojoj obitelji. Situacija se razvila u drugom smjeru od planiranoga i po mom sam mišljenju dobila lošije od obje strane života.

Ostala sam sama s djetetom. Nisam mogla živjeti poput svojih solo prijateljica koje su za blagdane izlazile ili putovale, a one s partnerima imale su obiteljska druženja i posjete rodbini. Moj je mališan još bio prilično malen, a ja iscrpljena od bavljenja njime 24 sata dnevno sama. Ipak, bila sam sretna jer je još bio premalen da za blagdane ide k tati. Zašto bih ja odradila sav posao radnim danom i onda tati dala da u njemu uživa za vikend nakon što je on cijeli tjedan imao vremena raditi što želi nakon posla? Pa blagdani su tu baš za zbližavanje obitelji, a meni će netko oduzeti moje dijete baš za blagdane. Bila sam prestrašena, ljuta i očajna.

S vremenom sam shvatila da je predivno na Uskrsni ponedjeljak otići na rolanje od dva sata, čitati knjigu tri sata, otići na kavu ili gledati sličice u mobitelu koje su snimljene negdje brzinski, te sada u njima zaista uživati. Nekako mi se sada čini da sam dobila najbolje od oba načina života, onoga u vezi i onoga solo. Trebalo je vremena da izađem iz svoje ugodne zone i shvatim da mi uopće nije tako ugodna. Uvjerenja uz koja sam odrastala brzinski sam mijenjala i prilagođavala s jednom idejom u glavi – život je ono što se događa dok ga planiramo. Umjesto žaljenja i plakanja za onim što nemam, počela sam uživati u onome što imam. Imam prekrasno dijete, imam mogućnost s njime prolaziti sve njegove životne uspjehe i padove. Većina roditelja tvrdi kako im vrijeme vrlo brzo prolazi, a meni se ne čini tako. Sa svojim se Jakovom, od trenutka kada je bio u trbuhu, razgovaram kao s jednako vrijednim i važnim bićem. Smatram da djeca bolje razumiju nego mi. Ovo mu se ljeto bliži treći rođendan, a meni se čini da smo već deset godina zajedno. On sam za sebe ionako kaže da ima deset godina!
Blagdani s tatom ili mamom?
, Image: 295598981, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Nisam planirala niti željela život u kojem sam sama s djetetom i moram reći da je vrlo teško voditi brigu o djetetu i još brinuti o sebi. Sreća je što zbog njega vodim računa o svom bioritmu, jer pratim njegov, pa spavam i jedem pravilnije nego ikada. Društveni i intimni život je bio prilično zapostavljen u prvoj godini, ali je sada postao bogat druženjima. Kvalitetnije nego prije, jer sada zaista napravim ono što ja želim. Imam vrlo malo vremena za aktivnosti koje ne uključuju mog sina pa sam izbirljivija  i odlučnija. Mogla bih reći da mi je najgore što mi se u životu dogodilo zapravo najbolje što mi se moglo dogoditi! Moj sin ima moju maksimalnu pažnju jer smo većinom sami. Kad je s tatom on mu se maksimalno posvećuje i koristi to vrijeme s njime najviše što može. Ne znam bih li to svjesno izabrala ponovno, ali mogu reći da je ovo kao penjanje na najvišu planinu. Dok se penješ i stenješ, ne vidiš joj kraja, a kad ono…. nenadano dođeš na vrh i shvatiš kakvu ljepotu života vidiš. Ne moraju se pokloni otvarati na božićno jutro, ne moraju se pisanice bojati subotu prije Uskrsa, ne mora se rođendan slaviti na točan dan. Važno je da se sve to napravi, ako je dva puta, još i bolje. Majkama koje su same s djecom vrijeme za sebe je od presudne važnosti kao bi napunile baterije i bile svojoj djeci i sebi onakve kakve uistinu jesu – odlične!

Dugo sam razmišljala je li partnerstvo nešto što bih željela ponovno nakon svega što sam prošla. Zaključak je prilično jednostavan, a naučio me ga je moj Jakov. On je padao stotinu puta kad je učio hodati i svaki se put ponovno dignuo. I teta u vrtiću je bila zabrinuta koliko pada na ravnome. Ponekad je zadobivao prilične masnice, kad je bio umoran ili bolestan, padao je više, a kad je bio odmoran, manje. Svaki se put nakon pada digao. Znao je da želi hodati i ništa mu drugo nije bilo opcija. Danas trči i hoda, i dalje pada, ali puno rjeđe nego ranije.

Tekst: Danijela Miklec, kći, učiteljica, mama u jednoroditeljskoj obitelji, vlasnica zeca BEzaBU

Foto: Profimedia