"Da bar u Hrvatskoj postoji školovanje kod kuće"- reče mi prije neki dan moj 11-godišnjak. Odličan učenik koji bez većih problema savladava nastavno gradivo, ali ne ide u školu sretan jer u njoj ne vidi smisla koji bi rezonirao s razumom djeteta u 2019. godini.

Dosadno im je. I naporno im je.

Svjesna su djeca kako se ne događa ništa što bi ovo vrijeme školovanja u kojem jesu prilagodilo njima. Svjesni su da ovo nije dobar put i pružaju otpor na razne načine. Prkosom, lijenošću, neizvršavanjem zadataka ili čak napadajima panike i tjeskobom. Dobijem alergijsku reakciju uma kad mi netko kaže: "Pa tako je i nama bilo!" Pa da, baš smo super ispali svi skupa kao narod. Baš smo jako napredovali u razvijanju međuljudskih odnosa i komunikacije među sobom. Baš smo naučili biti ljudi i raditi sve na pošteno jer smo, eto, morali držati jezik za zubima po 45 minuta na satu i ustajati kad netko uđe u učionicu, bubati napamet suhoparne podatke i nosili ukrasne kragnice preko kecelje.

Vremena se mijenjaju i svako dijete ima pravo živjeti u svom vremenu.

Ne razumijem zašto...

Kad sam ja išla u školu nisam imala mogućnosti koristiti računala, google i ostale tražilice na kojima bih jednim klikom pronašla sve relevantne podatke koji su mi trebali. Nisam, jer bila sam dijete osamdesetih godina prošlog stoljeća, tisućljeća čak.

I zato, oprostit ćete mi, ne razumijem zašto djeca u dobi od 11 godina trebaju napamet znati kada su se i zašto održavali punski ratovi, kakva je hijerarhija društva bila u staroj Grčkoj ili Rimu i tumačiti napamet tko su patriciji a tko plebejci. Što je zoroastrizam, Delski savez, koje godine je bila bitka kod Granika, što je Eneida, limes, i tko su pretorijanci. Kojih godina su kraljevali ili vladali Periklo, Neron, Konstantin, Hadrijan ili Trajan. Što su od odjeće nosili legionari, koja oružja, koji su bili najbolji trgovački putevi na Sredozemlju, što to znači stupnjevanje po padežima, kombinacije s razlomcima, građa probavnog sustava, srca, biljke i životinje po sekvencama. Naučiti osnove tehničkog crtanja, teorije o energijama, svirati s dvije ruke na klavijaturama pjesme na narječjima. Obilježja klime po svijetu, što su golfske struje i gdje se nalaze, tjesnace i kanale, definicije lirike, epike, drame, sve svece i svetice, pojasno i mjesno vrijeme, bore i rasjede, litosfera, stratosfera, troposfera… mogla bih ovako pisati i nabrajati dva dana, a samo sam predočila mali dio jednog petog razreda.

Uz sve to, skoro svako dijete ide na nekakav sport, slobodnu aktivnost, što iz želje, što iz potrebe da se prilagodi jer "eto svi idu". Pa roditelji šize što moraju razvoziti kao taksi služba, dobivati živčane slomove dok sve pohvataju uz svoj ionako ubrzan ritam života u kojem njih gazi jedan sasvim drugi sustav.

Razumijem što mi je dijete htjelo reći. Ne sviđa mu se način na koji se uči. Dijete koje učiti voli i želi, a što onda s djecom kojoj teško ide? Dokle s demotivirajućim presingom i brojčanim vrednovanjem nečijih afiniteta?

Demotivirajuće ocjene iz likovne kulture, tjelesne ili glazbene kulture? Kako se nauči biti likovno nadaren ili muzikalan? Kako se postane sportski tip ako jako voliš knjige, glazbu ili proučavanje punoglavaca u potoku i jednog ćeš dana možda biti izvrstan biolog? Kako se može očekivati od djece koja sustavno barataju računalima, micro bitovima, kreiraju igrice i programe od sedme godine da sjede na satu informatike dva školska sata i slušaju što je to tipkovnica, a što sučelje?

Da. Šteta što ne postoji školovanje kod kuće kao u razvijenim zemljama. Da im se duša i razum bar donekle sačuvaju od sustava koji nije zdrav i nije za njihovo dobro. Programiranje mladih umova koje se vuče od daaaaavnih dana ne posustaje. Rijetki su oni koji mogu svojoj djeci priuštiti Montessori vrtić ili škole novog doba. U kojim se um širi i obogaćuje, selektiraju se sklonosti i mogućnosti, pravilno ih se usmjerava u onom pravcu u kojem su dobri. Jake stranu da im postanu jače bez silovanja uma nepotrebnim podacima do kojih se danas dolazi jednim klikom miša.

Uz respekt učiteljima, profesorima, nastavnicima koji će dijete - pojedinca staviti ispred sustava-a i koji su kronična manjina (jer i njih se koči i suspreže), ovo nije dobro.

Djeca nam u školi nisu sretna. Učitelji zatrpani nepotrebnim papirologijama, tablicama, izvješćima koji samo zadovoljavaju norme nekih viših instanci za pravdanje sredstava, vremena i funkcioniranja nečeg što ne funkcionira, također nisu sretni. Jer za sve ono što rade nisu adekvatno plaćeni ni cijenjeni.

Ali opet, ona karika o koju se najčešće zapinje smo mi. Roditelji.

Da bar kod nas postoji školovanje kod kuće
Girl doing homework together with her mother, Image: 138543204, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Što mi roditelji možemo (ne)napraviti?

Na nama je hoćemo li im nevini razum sačuvati od trošenja prije vremena. Hoćemo li objasniti da zaista nije važna sva ta hrpa podataka - jer sam ja prva danas išla googlati kad su uopće bili punski ratovi, sva tri. I priznala sam djetetu da pojma o tome nemam. Ali da je tako kako je. Da škola nije njihov identitet, niti je to diploma kojom će danas-sutra mahati na Zavodu za zapošljavanje. Pokazati im razumijevanje za nedostatak vremena koje bi proveli na ono što ih uistinu zanima. I na prolaznost. Škola nije zauvijek. Život je i prije nje i nakon nje.

Svom sinu sam ispričala kako sam počela pisati priče za djecu u četrdesetima, jer prije nisam stigla, nisam se odvažila. Kolumne i knjige za odrasle nešto malo ranije. Majka sam postala u tridesetima. Ništa od toga nisam naučila iz udžbenika. Ali sam naučila školovanjem od kuće koje je uslijedilo kasnije, traženjem informacija svim dostupnim kanalima. Kad sam postala slobodna učiti kako i što ja hoću, prepoznati svoje adute i nabijati im mišiće do zlatnih medalja.

Reforma školstva se kotrlja. Sporo. Bojim se uopće vjerovati u nekakve promjene. Vidjela sam neke nove komplete udžbenika i u njima jedino drugačiji raspored teksta i ilustracija.

Praktična nastava? Primjeri? Opipljivost onoga što tolikim brojnim redcima piše?

Pokažimo razumijevanje prema svojoj djeci kad je škola u pitanju. Zamislite da vas netko u kratko vrijeme obučava o dijelovima bicikla, materijom od koje je sastavljen, a vi vozite već godinama i zaista vas ne zanima od kojeg je metala izrađen upravljač. Možda one koji će jednog dana izrađivati nekakva vozila, ali to su oni probiri afiniteta od maloprije.

„Da bar u Hrvatskoj postoji školovanje kod kuće“ - reče mi moj 11-ogodišnjak.

Da bar! - kažem i ja njemu.

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnica "Krijesnica koja se zove baš kao ti"  i Biseri prosuti morem

Foto: Profimedia