Gdje je granica udovoljavanju dječjim željama?

Father and little daughter silhouettes on beach at sunset, Image: 162283928, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Nedavno je izašao jedan zanimljiv članak u Jutarnjem listu o djevojčici koja vjerojatno posjeduje najluksuzniju igraonicu na svijetu, a koju su joj izgradili njezini roditelji. Čitala sam članak i pitala se: „A zašto?“ Odgovor točan ne možemo znati, to znaju samo njeni roditelji. Na pitanje zašto, svoj odgovor sam pronašla u članku:

„San svakog djeteta je imati sobu uređenu prema likovima iz crtića, knjige ili filma. Dječaci vole more, mornare, gusare i istraživače, a djevojčice, princeze, vile, sirene i neizostavnu Barbie. I dok će većina djece biti više nego zadovoljna ako dobiju sobicu u boji koju vole, Millie-Belle Diamond, četverogodišnja djevojčica iz Queenslanda u Australiji zapravo živi život o kojem mnoge djevojčice, ali i žene, mogu samo sanjati.“

Članak me potaknuo na razmišljanja i traženje odgovora koje se vjerojatno pitamo svi mi koji odgajamo djecu. Što to i koliko čega trebamo dati djetetu? Najčešće se pod tim podrazumijevaju materijalne stvari. U današnje vrijeme situacija je takva da roditelji sve dulje ostaju na poslu i sve manje vremena pronalaze za dijete, obitelj. I događa se da materijalnim stvarima pokušavaju nadomjestiti „izgubljeno“. I što se onda događa? Djetetu se stvaraju navike dobivanja a s time se želje i navike povećavaju. Naravno da svi mi želimo kupiti djetetu ono što dijete želi ili mu se sviđa. Svakako da treba djetetu priuštiti i zadovoljiti neke od želja. Koje želje udovoljiti? Koliko davati i što dati? Ili kupiti? Treba li kupiti nešto ili pokloniti svoje vrijeme? Gdje su granice? Tu se isprepliću materijalne i duhovne vrijednosti odgoja. Može li materijalno nadomjestiti ljubav, pažnju, trenutak zajedništva? Univerzalnog odgovora nema, kao ni recepta za odgoj jer svaki roditelj i svako dijete je individualno biće. A roditelj je taj koji snosi odgovornost za svoje dijete, postavlja mu temeljne vrijednosti, uči ga o životu, razvija životne kompetencije.

Branje graška - put do učenja odgovornosti

Ispričat ću vam jednu od mojih dogodovština iz djetinjstva. Moja obitelj ima veliki vrt. Svakog lipnja kreću pojačani radovi na vrtu, a meni tada najomraženiji je bio berba graška. Mjesec lipanj, taman škola završila i završile moje obveze. Imam slobode koliko želim. Zovu me prijateljice da idemo na igralište, a ja moram ići na vrt čistiti grašak. Znači, i moja sestra i moj brat i ja smo morali ići na vrt. Naglašavam morali jer nije bilo izbora, jer je mama tako rekla. Naravno, mogla sam ja ići na igralište, ali nakon što se odradi posao. U to vrijeme kao dijete naravno da sam i ja htjela veliku rozu sobu samo za sebe, veliki TV, brdo igračaka, najljepše haljinice i sl. baš kao i djevojčica iz članka. Ali ne, ja sam morala ići na vrt. Toliko sam bila revoltirana da sam jednom mami rekla da ću ja postati ministrica poljoprivrede i da ću donijeti zakon u kojem će svoj djeci biti zabranjeno da rade na vrtu. Ona mi je na to odgovorila: „Može, samo ti postani ministrica. Ja te podržavam.“

Tada mi je to bilo grozno, jer moj želje nisu trenutno bile ispunjene i nisam dobila baš sve što sam htjela ili željela i imala sam obveze koje meni tada nisu ništa značile. Ali značile su mojoj mami u odgoju. Danas to gledam drugačije. Bili su to mali koraci ka odgovornom ponašanju. A sjećam se i onih veselih trenutaka. Pričali smo, smijali se, pjevali Graškograd, tj. bili smo zajedno. Zašto je to važno? Mama nas je učila zajedništvu, odgovornosti, obavljanju dužnosti, odmaku od trenutnih želja, razvijala je temeljne životne kompetencije za koje je znala da će nam biti potrebne kasnije u životu. Nije bilo upitno da ona ne može sama odraditi berbu graška. Srž svega bio je odgoj djece.

Gdje je granica udovoljavanju dječjim željama?

Sjetite se onih situacija kad dijete nešto želi i čini sve, upotrebljava različite strategije da dobije to što želi. I ja sam pokušavala izbjeći berbu graška, ali nisam uspjela. Dijete uvijek ima svoj cilj i ono se bori za sebe i ostvarenje svojeg cilja. To je kod djece vrlo jasno i jednostavno. Dijete u nedogled testira granice roditelja i bori se za sebe. A koje su dužnosti roditelja? Dužnost roditelja je pružiti djetetu zaštitu, njegu, odgoj i obrazovanje, naći granicu između djetetovih prava, želja i odgovornosti. Srž odgoja i posao roditelja je pripremiti dijete na život, usaditi životne temeljne vrijednosti. Svaki će roditelj odlučiti za svoje dijete koje su to vrijednosti i kompetencije koje treba usaditi svojem djetetu.

Vrijednosti su stvari koje nas pokreću. Vrijednosti u određenom dijelu života nazivamo i kriterijima. Tako i u odgoju djeteta. Zato si postavite pitanje: „Što mi je najvažnije u odgoju djeteta?“ Svatko će za sebe sam kreirati ljestvicu kriterija. Odgovorno ponašanje djece svakako bi trebao biti jedan je od kriterija u odgoju. Važno je znati da se odgovorno ponašanje uči malim koracima od najranije dobi i tako svaki dan sve više i većim koracima. Sve to ovisi o razvojnim mogućnostima djeteta. Ali važno je djelovati danas, jer ne možete pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas, zar ne?