Sjećam se da je bio prosinac. Padala je jaka kiša. Gledala sam neki film na televiziji i poželjela čaj. Ustala sam po običaju, mehanički krenula prema kuhinji i tako se snažno udarila u nožni prst o rub kauča da sam zajaukala. Boljelo me dobrih pola sata. Zarobljena u svoju bol i maštu koja je već vidjela prst u gipsu, rentgen i višesatno čekanje u bolnici odjednom se trgnem i  zanijemim. Pričali su mi o momentima prosvjetljenja, ali nikad nisam mislila da će udareni prst na nozi donijeti svetost o važnosti trenutka u moje postojanje. Osvijestivši dah u kojem jesam i „danas“ koje sam u tom trenutku imala - grohotom sam se nasmijala od zbunjenosti i neizrecive sreće. Sebi. Svemiru. Apsurdu jednostavnosti života i našem analiziranju čuda prema očekivanjima.

Imamo danas. Tko će sva ta jučer dokazati i sva naša sutra prokazati.

Tog istog popodneva počela sam spremati za tisak svoju prvu knjigu „Zagrebi sivu“.

Ne znam kako vi, ali ja se jasno sjećam tolikih: „Pa gdje ćeš sad“...“hajde, ti si mlada još“.... „ sad si stara već za to“...“to tebi više ne priliči, ti si sad majka“.....“ima vremena“....“ to ćeš kad djeca porastu...“

Kad vremena ponestane...

Sanja je imala 37 godina kad joj je vremena ponestalo. Cijelog života sakupljala je hrabrost za snimiti pjesmu i pustiti glas. Uvjeravali su je da ima vremena. Završi školu prvo, pa faks, pa se udaj, rodi... pa još jednom rodi. Sanja je stavila život na čekanje. Nije sebe dočekala.

Teta Vanja ima 71 godinu i od prošle godine uči svirati klavir. Teško joj je - kaže, zglobovi je ne slušaju kako bi htjela. Ali ona napokon sluša svoje srce kojem silno želi zasvirati, pa dok je ima.

Je li vaš život na čekanju?
, Image: 334801421, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Koliko smo toga stavili na čekanje samo zato što smo roditelji? Samo zato što smo nečija djeca, supruge, nevjeste, sestre? Koliko smo puta pristali biti oslonci dok ni sebe nismo imali sastavljene u smislenu masu osobne cjelovitosti? Kad smo odlučili staviti snove na čekanje? Kad smo se prestali tražiti?

Život juri, sat vremena iz djetinjstva ne traje isto u odrasloj dobi. Kazaljke prkosno vrte naučeni krug. Opet i opet. Obaveza je mnogo i kao da se na trenutke kugla zemaljska okreće toliko brzo da nam korak ubrza i same nas iz sebe izbaci.

Ali znamo mi bolje od toga, zar ne?

Znamo što nam sva čula razbudi i u kojim točno sudarima mikrotrenutaka, naoko slučajnih, čujemo vlastitu dušu da zapjeva.

Glazba, film, kostimi, pjesme... pisma, bilježnice, poezija, ples... kiparstvo, slikarstvo, priče za djecu, proza do suza... grnčarija, kuhanje, dizajn... puštanje zmaja na vjetru, planinarenje... toliko je toga u najobičnije danas stalo. Ako danas odabereš krenuti barem korak bliže sebi.

Ako ne sada, kada?

Imamo danas. Tko će sva ta jučer dokazati i sva naša sutra prokazati.

Je li vaš život na čekanju?
, Image: 335975207, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: no, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnice "Krijesnica koja se zove baš kao ti"

Foto: Profimedia