Traženje cestice do djetetovih misli

Prije nekog vremena došla sam na nastavu. Na ruci sam imala doslovno točkastu ogrebotinu, jedva vidljivu okom. On je to primijetio, odjurio do mog ormara, izvadio selotejp i uzeo komadić papira da me previje. Trebala sam to držati cijeli dan jer „me voli“ kaže. Kad saznamo da je netko iz razreda bolestan i nema ga dugo u školi, u njegovim očima su suze. Kad se ne vidimo neko vrijeme, zbog praznika ili bolesti, drži me čvrsto za ruku i ne pušta, spajajući svoje čelo s mojim da mu čujem misli. Kad mi želi nešto jako važno reći gleda me u oči. Kratko, ali u oči. Dijete iz spektra autizma.

Kad nešto ne razumije, pokazuje ljutnju dok ne nađemo pravu cesticu do njegovih misli koja će ga dovesti tamo gdje treba. Danas se igra s vršnjacima. Na svoj način, ali se igra. Skakuće kad je jako sretan, ljulja se kad je zabrinut, trlja prstiće kad je uplašen. Svaku svoju emociju koju možda ne zna verbalizirati itekako iskazuje. Svoju želju da ga se vidi, čuje i poštuje pogotovo. Da, dobro je rekla gospođa cijepljena od svake empatije, lako je raditi moj posao. Zato što ga neizrecivo volim. Zato što svaki dan shvaćam koliko je naoko zdravih ljudi u teškoćama koje su si sami stvorili. Ovaj mi posao pruža bogatstvo koje banke ne prihvaćaju, ne služi mi za kupovinu. To je bogatstvo dar da vidim. Da govorim i za one koji to ne mogu sami. Da se borim i podignem glas kad treba. Da uputim neuke i osvijestim sve spavače koji generaliziraju i svrstavaju djecu pod „one koji ionako ništa ne osjećaju i ne shvaćaju“. Djeca s teškoćama su samo djeca. Baš kao vaše dijete ili bilo koje dijete na vašem putu. Cjelovita bića s dušom i srcem u grudima. Ponekad je njihov vrisak najveća sreća koju će vam pokazati. Ponekad je njihova šutnja zlato u kojoj se spajaju neki važni neuroni. Oni su tu. Među nama. Sa svim svojim emocijama. A emocije su ono što jesmo, što nas čini ljudima. Budimo ljudi jedni drugima.