U to su mi vrijeme najveći problemi bili jedan Haris koji je pošto-poto želio da mu budem cura, i Bero koji me želio voditi na svoju ekskurziju, a bio je stariji godinu od nas i uopće nije išao s nama u razred. Rekao je da će njegova mama sve platiti za mene, samo da idem. Ej, kad nisam pobjegla pod zemlju kao krtica... Zamisli, ja desetogodišnja djevojčica zaljubljena u zvijezde i mjesečinu, a oni planiraju za mene. Nisam ja na to bila ponosna, nego užasno uplašena. Baš kao i nešto kasnije kad bi se natjecali za moju naklonost oni s navalom testosterona. Uvijek su mi draži bili oni iz prikrajka, koji su znali s riječima. Koji su znali u pravo vrijeme stvoriti čaroliju da poželiš ostati.
Imala sam i ja deset godina...
Imala sam i ja tih 10. Išli smo na kratki izlet u Dubrovnik i Mostar. Znam da mi je to sve bilo zanimljivo, ali je stvaralo i nervozu jer nisam shvaćala zašto tako kratko, dok je majka doma drhtala i za taj jedan dan. Šuškalo se da će rat. Nisu lagali, mili moj. Išla sam sretna jer mi je tata dao svoj fotoaparat, neki stari model, poprilično težak. Imao je bljeskalicu koja se onako svemirski montirala, i nisam smjela zaboraviti namotati film za svaku fotografiju koju želim napraviti. Svijet kroz moje oči. Prije rata. Prije onih koji i danas od njega žive. Imala sam i ja tih 10. I onda sam voljela zamišljati drugačije stvarnosti i pisati o njima. Mirisati cvijeće, bježati od pčela - istovremeno ih ludo voleći. Voljela sam filmove s Gretom Garbo - Damu s kamelijama pogotovo. Rekla bih si, da ne čuje nitko - kad odrastem bit ću dama. Usporeni snimak ljepote, maglom filtriran. Mo'š mislit! Voljela sam, baš kao i ti, razgovarati sa starijima. Slušati njihove priče kad su bili mali i o svemu onome o čemu su sanjali. Uvijek bi nakon tih priča ostao gorak okus u zraku, jer su malobrojni svoje snove i ostvarili. To mi je bilo najtužnije.Imala sam i ja tih 10. I znala sam da ću ja svoje sve ostvariti. Nisam se ljutila na oblake po putu. Nisam se pitala zašto ja? Zašto meni? To su nepotrebna zamaranja nečega što prolazi, dolazi...ili jest. Život ima svoj ritam i nepredvidive epizode. Nisam razmišljala kako se osjećala moja majka kad sam joj s devet godina rekla kako idem s izviđačima u Mrkonjić grad pet dana, spavat ćemo u šatoru i jesti kobasice s vatre. Nisam razumjela čega se ona to boji? Išla sam, preživjele i ja i ona. Moja prijateljica iz ulice nije išla. U tom istom tjednu udario ju je auto dok je trčala po loptu. Tako je moralo biti. Da ne ode, ostane i nosi gips mjesec dana. Zašto ti to pričam? Ponavljam i sebi na glas kako je sve uvijek onako kako ima biti. Kako treba vjerovati životu i u svakoj sekundi uživati. Za sto godina neće biti nikoga od nas. Ali će lijepe energije ostati. Kao rijeka povjerenja prema postojanju kao takvom. Kao ljubav kojom se grlimo i ogledamo kad smo najslabiji. Ostat će ta povjerenja u zraku. Uspomene s fotografija na djetinjstva koje će netko iskopati po kutijama. Desetogodišnjaci sa snovima. Neke tamo dame „to be“... neka gospoda koja „znaju s riječima“... neka čuda poput tebe, srećo moja. Imala sam i ja tih 10... čuvam fotografiju iz Mostara 1988... da se ponekad podsjetim gdje sam od tada stigla. Slikala me jedna Maja koje više nema, aparatom mog tate. Jedan pokušaj, pa kako ispadnem. Bez filtera. S malenih i ogromnih 10. U ogromnoj jakni jer takve sam voljela, dama "to be"... mo'š mislit'...
Imala sam i ja deset godina...

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnice "Krijesnica koja se zove baš kao ti"

Foto: osobni album, Profimedia