Kako se voli dijete? Tako da mu se dozvoli sve što želi? Tako da mu se kupi sve što poželi i hrani ga se samo slatkišima?

Dijete se voli darovanim vremenom, iznad svega!

Zaboravit će ono i vaše čokolade i kune za peticu. Zaboravit će svaku stvar jer smo stvarnost zatrpana stvarima. Ono što će nositi u život su trenutci. Neprocijenjivi momenti darovani samo njima. Isključenih mobitela, ugašene televizije. Oči u oči, ruke u ruci. Šetnje u prevečerja. Rana buđenja i pečenje palačinki, mi pečemo-oni mažu. Zajedno doručkujemo.

Ono što je ljubav je rad u vrtu s didom, razgovori „muški“ između dide od 200 centimetara i unuka od jedva 100. Izrada keksića s bakom gdje će brašno biti poput snijega svud po njima, ne smetajući. Šetnje šumom, parkom, sakupljanje školjaka. Odlazak na zajedničko kupanje na plažu koje ono voli, a mi baš i ne. Provedeni sati s ocem u radionici gdje nastaju čuda. Bojanje starog bicikla, izrada drvene garaže za male autiće ili utvrde za vojnike kojima tako rado barataju. Ušuškavanje u zagrljaju oca kojem se vjeruje. Majčini zagrljaji, sačuvani crteži i čestitke, poljupci i nježnost prije spavanja.

Ljubav.

Kako se voli dijete?

Tako da znamo čega se boji pa zajedno uzmemo mačeve i sredimo to čudovište ispod kreveta. Razgovorima i po sto puta o jednim te istim stvarima ako nas tako traže. Prilagođavanjem na njihovu veličinu, prihvaćajući koliko smo daleko od djetinjstva u kojem smo možda zadnji put bili zapravo svoji. A oni tako puno znaju i mogu nam pomoći da, voleći ih, dođemo opet k sebi.

Kako se voli dijete? Tako da bar na tren prestanemo biti sebični. Da stavimo sebe malo iznad, a dijete malo ispred. Ne u stvarima, ni ispraznim rečenicama. Ne u novcu, ni recitacijama.

Onako zapravo. Da svoje komode malo stavimo na stranu, a dijete gdje mu je mjesto. U naša djela, umjesto ispraznih rečenica.

Tekst i foto: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige “Zagrebi sivu”