Jednom ćemo svi otići. Čemu strah i pretpostavke? To je sasvim jasno, baš kao i to da smo se svi koji jesmo jednom i rodili. Iz neke ljubavi ili tek usputnog zapetljaja dvaju tijela došli smo na ovaj svijet. Zašto baš sada i zašto baš ovakvi, nije na nama da znamo, nije ni važno zapravo. Vjerujem da smo svi tu s nekom misijom, zadatkom. Da je svakom dan poseban dar, različit od svih drugih darova po kojem nas prepoznaje Veliki. Bojati se smrti, suludo je. Više se treba bojati života kojeg možda ne živimo. Onako skroz, punim plućima.

Živite li ili samo preživljavate?

Preživljavanje nije život!

Živjeti kao nešto što nismo, radeći nešto što ne volimo i liježući uz nekog koga više ne volimo - nije život. Puste godine sanjati iste snove, a ne ostvariti ih. Imati hrpu neostvarenih želja u rukavu, a ne ostvariti ih, nije život. Nemati hrabrosti za korak dalje. Hrabrosti za poneko „oprosti“, za „volim te“, za „nisam znao bolje“ - nije život. To je mrcvarenje duše. Izvrtanje smisla i besmisla svaki dan nanovo, iznova, dok ne ispuca poput suhe zemlje za velikih suša. Uskratiti sebi radost na uštrb okoline, obitelji, društvenih normi, nije življenje! To je najobičnija robija. Potlačenost od strane vlastitog duha koji se boji, sebe se srami i u tom se strahu krije. To svatko može. Ne'š ti izbora!

Preživljavanje nije izbor! Samo dobro i autentično življen život ima smisla.

Samoća je divna situacija za otključavanje ovakvih odgovora. Kad ne slušamo ništa i nikog, tek strujanje zraka ili šum vode, i ono nešto iznutra što očajnički vrišti da izađe.

Želiš se ostvariti kao glumac, pjevač, spisatelj? Želiš se popeti na vrh neke planine, preplivati rijeku, obrijati glavu?

Živite li ili samo preživljavate?

Želiš reći da ti oproste neki tamo jer ti se ne nosi taj teret na duši više? Želiš plesati na kiši i vrištati pritom?

Želiš napisati knjigu, usvojiti dijete? Posjetiti neki daleki grad, čuvati ovce na livadama?

Što te sprječava da živiš kako želiš? Tko te zarobio za ovog života?

Ma kako predivne bile titule koje su nam darovane - što izborom, što blagoslovom - poput roditeljstva, mi smo toliko više od toga.

Duša je jedinka u mnoštvu snova koji traže put doma neprestano se sudarajući. Nama. Onima koji jesmo. U onom korijenu tradicije, nametnutih uvjerenja i očekivanja koja ne pripadaju nama.

Jer smo ljubav! I samo ljubav! A ljubav i strah ne idu zajedno.

Jednom ćemo svi otići. Čemu strah i pretpostavke? To je sasvim jasno, baš kao i to da smo se svi koji jesmo jednom i rodili. Iz neke ljubavi ili tek usputnog zapetljaja dvaju tijela došli smo na ovaj svijet. Zašto baš sada i zašto baš ovakvi, nije na nama da znamo, nije ni važno zapravo. Vjerujem da smo svi tu s nekom misijom, zadatkom. Da je svakom dan poseban dar, različit od svih drugih darova po kojem nas prepoznaje Veliki. Bojati se smrti, suludo je. Više se treba bojati života kojeg možda ne živimo. Onako skroz, punim plućima. Živite li?

Tekst i foto: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu"