Kaže mi urednica portala da napišem nešto pozitivno, inspirativno. Ne želi ljude strašiti. Dovoljno su svi zastrašeni. Nekada to ide toliko daleko da postoje ljudi koji se boje jesti, piti, poduzimati sasvim normalne svakodnevne stvari jer su iščitali puno toga i sada su zbunjeni. Još je gore kada dođete do kontradiktornosti, a njih ima na svakom koraku. Kome tada vjerovati?

Ne želim vam pisati još malo “istina“ koje će u vama možda potaknuti dodatne strahove, nego vas želim osnažiti da prepoznate zablude i krenete pravim putem. Koji je to put?

Svatko od nas ima svoj put. Evo podijelit ću s vama put jedne moje pacijentice s kojom sam u kontaktu godinu dana. Bili su to dosta mučni razgovori između nas dvije, imala je hrpu simptoma kojih se nije znala riješiti. Živjela je u paklu, iako sam ju poticala na promjene, oklijevala je, iz njenih mejlova osjetila sam očaj, osjećala sam da ne dopirem do nje. Sve što mogu u takvom trenutku je hrabriti osobu da pronađe svoj put. Na moje mejlove reagirala je agresivno, jednom sam joj rekla da je zarobljenik svoga tijela, uh, kako je bila očajna. Mislite da sam možda bila pregruba, da sam trebala nježnije pristupiti? Ne znam, možda, a onda opet prema svakom pacijentu njegujem različit pristup. Puštam da me vodi moje medicinsko znanje, ali i moja osobna intuicija. Presretna sam bila kada mi je uputila ovaj mejl.

Poštovana doktorice,moram Vam reći da sam se počela osjećati kao da imam uzde u rukama. Doista mi je to velika razlika od onoga kada sam toliko ovisila o tome što će mi endokrinolozi reći, doista strepila. Naravno, to se odražavalo na sve aspekte. Nekako sam sigurnija u sebe, osjećam se snažnije, stabilnije, u svakom slučaju - na dobrom putu. Jasno mi je da svatko ima neki "magični" trik kojim to postiže, a moj je meditacija. Eto, moj mozak je uvijek bio u stanju blalblalblalba, previše razmišljao, promišljao, analizirao. Ta napetost se preselila u toliko toga, što tek sad vidim. Primijetila sam da nekako lakše komuniciram, s manje "kamena u trbuhu", prirodnija sam, nije me strah svojeg glasa i mišljenja. Uvijek ima izazova, ali svjesna sam svojeg odgovora na probleme, obaveze i pokušavam ga moderirati. Shvatila sam važnost onog istinskog odmaranja i opuštanja. Nakon našeg prošlog razgovora ja sam prestala uzimati eutiroks. Ono što sam zapravo odmah primijetila je bila moja živahnost i poletnost, kao da se u meni nešto raspuknulo i bila sam se slobodna smijati. Eto, toliko od mene, ako imate kakav prijedlog vezan za hormone, štitnjaču, bilošto - u potpunosti je dobrodošao, srdačan pozdrav,Marija

Svatko ima svoj put do izliječenja
, Image: 359298163, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Ovakav uspjeh doživjela sam kod mnogih mojih pacijenata. Njihovu želju za promjenom trebalo je samo potaknuti. S nekima sam se morala malo pomučiti, kod drugih je to došlo odmah nakon prvog susreta. Svatko u nama nosi klicu promjenu, samo ju treba zalijevati, da bi promjena izrasla.

Kada nastupe trenuci bolesti i nemoći, slušanje tuđih savjeta može pomoći, ali i odmoći. Ako nismo spremni slijediti tuđe savjete, jer nam se čine kontradiktorni, stvorimo svoje vlastite odluke koje nam se čine lake za slijediti. I Marija je pokazivala otpor dok nije pronašala meditaciju, koja joj je otvorila mnoge dobre vidike. Nikada joj nisam spomenula meditaciju, sama je došla do nje. To je njena vlastita borba.

Je li ova ili ona hrana dobra za vas, ne treba vas opterećivati. Pronađite svoj način opuštanja i vaša intuicija jasno će vam dati odgovore na sva teška pitanja.

Duboko disanje, meditacija, molitva, autogeni trening, reiki, yoga, tai chi, samo su neke od aktivnosti koje potiču dobre odgovore u vama. Prakticirajte ih svakodnevno, nešto od njih, da biste spoznali što vaše unutarnje “ja“ želi. Jer ono je posebno, jedno jedino na svijetu i nema druge osobe da ga zadovolji, samo –Vas.

Tekst: Sanja Toljan, dr. med., ravnateljica Poliklinike Orlando

Foto: Profimedia