Je li ocjena zaista mjerilo budućnosti?

Priča se da će nam na polugodištu vratiti zaključivanje ocjena, iako mi u školama o tome ništa ne znamo. No, to me i ne čudi, s obzirom na to da sam naučena da mi posljednji u nizu dobivamo neku informaciju, uputu ili naputak prema kojemu moramo postupati. To vam je tako. Javnost raspravlja, mediji se raspisuju, mišljenja su podijeljena i vrlo su rijetko potkovana znanjem i stručnošću, a mi u školama radimo i „postupamo“ kako su nam rekli. Ne pitaju nas. Neki predstavnik koji se nije posavjetovao s onima koje predstavlja donosi osobne odluke, a one nerijetko nisu izrasle na iskustvu iz učionice. I krug se zatvara u učionici, tamo gdje je zapravo trebao započeti. A kad bi priča o ocjenjivanju zaista bila krug u kojemu svi imaju pravo na mišljenje, na terenu bi stvari izgledale drukčije.

Brojčana ocjena – prevrtljiva ljepotica

Jako je lijepo kad u imeniku vlastitoga djeteta vidite same petice. Zapitajte se kako reagirate kad vidite petice, a kako kad se ubaci neka trojka!? O jedinicama da i ne govorim! Osluškujem svoje učenike i čujem da se svijet prestane okretati, ako se pojavi neka jedinica u imeniku. Još uvijek se događa da učenici moraju „ispraviti“ svoje trojke!, dvojke i jedinice da bi mogli dobiti natrag svoj mobitel, vrijeme za igru, dopuštenje za šetnju s prijateljem… Meni od tih saznanja nije dobro.

Prvo, jako mi je žao te djece koja žive u svijetu u kojemu vlada kult ocjene, i drugo – jako mi je žao tih roditelja koji ne promišljaju o svojemu djetetu! Jer, ta jedna brojčana ocjena u imeniku je SAMO jedna desetina sveukupnog učenikovog doprinosa vlastitom radu i napretku, i vrlo često uopće nije primjer stvarnih učeničkih mogućnosti, postignuća i napretka. Ni kraljica-petica ni vještica-jedinica nisu najtočniji prikaz učenikovog stvarnog znanja i napretka, i zato ih smatram prevrtljivim ljepoticama.

A reći ću vam i zašto je tako.

Pita li se javnost je li Marku danas hladno?

Učenik je vrlo složena osoba. On nije petica ili trojka, on je dijete koje raste i razvija se, ima boljih i lošijih dana, u hrpi onoga što mora naučiti postoji ono što mu je zabavno, privlačno i samo po sebi smisleno, i ono što mu stvara poteškoće. Ponekad je loše volje, spava mu se, nije raspoložen ni za što, ponekad bi baš htio napraviti i više i jače i dalje. Voli se prošetati tijekom sata po školskom hodniku, možda zato što mora do zahoda, možda zato što mu treba pet minuta mira i odmaka. Voli brisati ploču, porječka se sa suučenicima u roku keks, takav je. Moraš ga tri puta upozoriti da pripremi stvari za rad, često ni ne zna gdje mu je torba. Voli ti upadati u riječ, često ga nešto što kažeš asocira na neko njegovo iskustvo pa bi on pričao o tome… i priča… ne čeka na red i ne poštuje svoje i tuđe vrijeme. Ponekad čita na nastavi ili piše ili crta nešto, najčešće zato da dođeš do njega i primijetiš. Da postoji, da se ističe osobnošću, da ima interese koji su malo drukčiji od većinskih. Svaki puta ispočetka mu moraš ponoviti pravila rada, iako je to i tako radio već više stotina puta… Samozatajan je, čekat će mjesecima da ti pokaže svoj interes ili neku drugu emociju. Usred razgovora o simbolima, on se sjeti da te nije pitao nešto o lektiri. Zaboravio je zadaću, svaki put je zaboravi. Uvijek te podsjeti da su imali zadaću. Dođe ti ispričati i kada i kako je pisao zadaću. Nakon što svi počnu raditi zadatak, on te pita što treba raditi…

I tako bih mogla nabrajati i nabrajati, no ostaje činjenica da su učenici osobe, jedinstvene, posebne i međusobno drukčije. A volimo zaboravljati na to i smještati ih u okvire, ladice i rubrike u imenicima.

Niti jedan učenik nije besprijekoran. Niti jedna osoba na ovom svijetu nije besprijekorna. Pa ako sebi opraštamo što jedan dan nismo napravili sve zacrtane kućanske poslove ili smo pročitali previše stranica u knjizi, zašto ne opraštamo njima? Zašto ih smještamo u rubrike?

Ocjenjujemo li napredak učenika ili učenika samog?

Učitelji vide, prate i bilježe jako puno pojedinosti o svakom učeniku. Iz svih tih bilježaka u jednom trenutku izroni ocjena, a ona je određena kriterijima za svako područje rada, u svakom nastavnom predmetu. Kriteriji ocjenjivanja su vrlo jasni i opisani su opširno, vodeći brigu o svakoj pojedinosti koja dovodi do ove ili one vještine, sposobnosti i/ili znanja. Kriterije izrađuju učitelji, stručnjaci koji znaju raditi i koji poznaju svoje učenike. I na toj točki bi ocjenjivanje trebalo stati! Ne bi ga trebalo pretvarati u brojčanu ocjenu. Brojčana ocjena stvara famu, stvara kult, postaje „ona o kojoj se ne smije pričati“, a opisna ocjena daje puno širu i jasniju sliku o napretku svakoga učenika.

Javnost hoće ocjene na polugodištu jer „želi povratnu informaciju o napretku učenika“. Stvarno?

Brojčana ocjena lijepo izgleda u kvadratiću, ali nije povratna informacija. I njezina je loša strana to što ocjenjuje učenika. Etiketira ga. Dobio si tri iz čitanja? Hahahaha, pa ti ne znaš čitati. Dobila si pet iz testa, SVE si riješila, ti si štreberica… Učenik je etiketiran. Ako je štreber ili neznalica, ocijenjena je njegova osobnost, a ne napredak. Ali, morate znati, da nije učitelj etiketirao učenika, to je učinila brojčana ocjena iz koje proizlazi svijest da su ovi s peticama ovakvi, a oni s dvojkama onakvi… Da važnost damo jasnoj, sustavnoj i djelotvornoj opisnoj ocjeni, etiketiranje, ruganje i podsmijeh bi se sveli na najmanju razinu, a učenici bi konačno počeli napredovati u svom vlastitom ritmu.

Povratna informacija je postotak riješenosti testa, na primjer. Vidjet ćete da dijete napreduje i usvaja nastavno gradivo, ako svaki sljedeći puta bolje riješi ispit. Ako se uvijek zadržava na sličnom postotku riješenosti, znat ćete da su, trenutačno, njegova postignuća i vještine na toj razini. Ako u imeniku piše: Učenik je većinom usvojio gradivo. Poteškoće su u uporabi…, to ćete puno lakše prihvatiti, nego da piše 3. Na trojku ćete se natmuriti i reći svom djetetu neka je ispravi. No, ja, kao njegova učiteljica, uopće ne smatram da ju treba ispraviti. Što da ispravlja? To što je većinom usvojio gradivo? A sve ostalo što taj isti učenik radi ili ne radi na nastavi, zar se to ne broji? Možda ja znam da je iz određenoga gradiva to njegov trenutačni domet, i znam u kojem će trenutku u budućnosti to primijeniti bolje i lakše, možda znam da se namučio da „većinom usvoji“ i sretna sam što je to postigao… Možda znam da je ta usvojenost loša, i da on može bolje, zar mislite da neću pronaći način da pokaže bolje? U nekom trenutku, kad se za njega stvari poslože na pravo mjesto. I zato bilježim i pratim i svaku bilješku u imeniku ili ocjenu (jer ju moram upisati, a najradije ne bih) objasnim učeniku. I mi se jako dobro razumijemo i dobro surađujemo, baš zato što su stvari jasne!

Povratna informacija je i svaka konkretna bilješka u imeniku. Želim da ta bilješka da informaciju roditelju o tome kako njegovo dijete napreduje, a ne da se sve svede na dobila si dva, sad nećeš imati pet… Po svijetu ne hodaju petice i trojke, po svijetu hodaju mladi ljudi, školovani ili ne, osviješteni ili ne, sigurni ili ne, ne ponavljaju u sebi logaritamske tablice ili epohe književnosti, žive i izgrađuju se… napreduju… pa pustimo onda djecu da napreduju i pustimo ih da obavljaju svoje nastavne zadaće u skladu sa svojim trenutačnim sposobnostima i mogućnostima.

Moramo surađivati. Učitelji i učenici, učitelji i roditelji. Roditelji mogu biti partneri, ali ne i suradnici. Suradnici su kolege koji, kao i vi, poznaju učenika u njegovom nastavnom okruženju, roditelji mogu biti partneri koji s vama dijele vrijedne i važne informacije kojima je cilj učenički napredak. Da, zvuči kao utopija! No, i to se može ostvariti, ali ne ako budemo vraćali ocjene, nego ako konačno krenemo u smjeru uvažavanja učiteljskoga posla, njegovih kompetencija, znanja i stručnosti.

I, eto, na kraju, moja je novogodišnja želja da ovo naše školstvo ide prema boljim, naprednijim i suvremenijim ishodima učenja, a ne da se vraća u ropotarnicu povijesti jer, eto, Pero uvažava samo brojku, a Mate neće sinu povisiti džeparac jer nije ispravio Kemiju. Naravno, svugdje ima izuzetaka, pa tako i među učiteljima i nastavnicima, jer zaista ima onih koji misle da je njihov predmet najvažniji na svijetu i vode se onom da samo Bogovi znaju za pet pa sin ni ne može ispraviti tu Kemiju… ali to su iznimke. Iznimke se zovu iznimke jer su u deficitu. A mi, zajedno, možemo puno bolje!

Djeca su naša budućnost, možda da im otvorimo vrata prema boljem svijetu? Vraćajući se nekoliko koraka unazad zaključivanjem brojčanih ocjena na polugodištu, vraćamo se i nekoliko desetaka godina unazad.

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor

Foto: Profimedia